Posljednja presuda Haškog tribunala izazvala je euforiju i trijumfalizam na jednoj i ogorčenje, jed i frustraciju na drugoj strani. U maniru dobrog diplomate ( koji inače nisam) samo ću reći: to nije dobro za region. Ne mislim da presuda nije pravična ili da jest.O presudi ne govorim niti je komentiram. Uostalom nisam ni državljanin Hrvatske, ni Srbije, nisam ni izbjegla ni protjerana, zahvaćena olujom i Olujom. Rođena, živim i živjeću ako Bog da s povremenim izletima u susjedne nam države na istok i zapad, a najvjerojatnije i umrijeću u Bosni i Hercegovini. Jesam li zadovoljna? Jesam. Naravno da o ovoj stvari imam svoje mišljenje kao i svi ostali, ali iskreno nisam smatrala čak ni u krugu prijatelja da trebam iznositi ocjenu jesu li hrvatski generali krivi ili ne. Jednostavno rečeno, to je nešto između Hrvatske i Srbije. I baš zbog toga ne mogu,a da se ne zapitam šta s presudom imaju Srbi rođeni, odrasli i nikad makli s npr. Pala i Hrvati rođeni,odrasli i nikad makli iz npr. Gruda!?
Zvanične reakcije smo svi vidjeli i pročitali. Zaista bilo je euforičnih izjava od političara sa svih strana da je to nama neutralnima na momente bilo smiješno.Npr. predsjednik RH Josipović za jedan (hrvatski) medij kaže: Šta nas briga šta misle Srbi!?, a za drugi (srpski):Ovo ne treba uticati na odnose dvije države.
S druge strane kome se dalo čitati komentare po Facebooku, raznim portalima i u tv emisijama uživo imao je šta i pročitati. Jednostavno rečeno da ti pamet stane od toliko mržnje i primitivizma. Tu nije niko nikoga niti čitao niti slušao.Psuj, likuj, izruguj,vrijeđaj,ponižavaj...pet temeljnih zapovijedi „dobrog“ komentiranja. Treba li ovo shvatiti kao trenutak? Ono kao u pravnom žargonu „radnja u afektu“? Ne. Ne treba. Treba se zabrinuti nad činjenicom da je ova presuda probudila uspavane duhove prošlosti.Treba se zabrinuti nad činjenicom da mladići i djevojke rođeni 1996 godine prijete novim olujama, a i novim odmazdama. Vjerujem da iz perspektive i jednih i drugih izgleda da su u pravu. Bog samo zna ko je u pravu. U ovoj državi sam bila tokom rata. Svašta sam čula, svašta vidjela, svašta doživjela i preživjela i vjerujte bezbroj puta sam se u posljednjih sedamnaest godina upitala: kome da vjerujem? Sebi,svojim ušima i svojim očima ili nekom ko je iz druge države ili čak sa drugog kontinenta sve to promatrao i sada daje svoj sud o tim događajima? I najgore je što taj nečiji sud ima pažnju javnosti, a ja i ovakvi kao ja samo rezignirano možemo odmahnuti rukom.
Žalosno je samo što žrtve, ma koje vjere bile niko ništa ne pita i za njih ne mari.Možda smo mi obični,zaista minorni i ne baš vrijedni pažnje? Jer kad je ulog istorija onda se žrtve ne broje.A ovdje je zaista ulog istorija.A zna se ko piše istoriju. Jednog dana , kad i kako ne znam, ali jednog dana će se na osnovu Haških presuda pisati knjige iliti udžbenici istorije baš kao što se pišu na osnovu Nirnberških procesa. Možda zato ove svakakve reakcije koje su inače teško razumljive i treba razumjeti. Možda ovi što psuju,likuju,izruguju, vrijeđaju i ponižavaju vide dalje i dublje od mene i ovakvih kao ja. Ko zna?
