RAZGOVORI U PROLAZU (BILJEŽI SAŠA NINIĆ)
JEBO TE OTAC LUDA ŠTAŠ NA RIJECI KUĆU GRADITI!
Sjedim u kafani, a za stolom do mog, gradonačelnik jedne manje potopljene opštine, u živoj intelektualnoj diskusiji sa sagovornikom. Razgovaraju o poplavi! Pokušavam se isključiti, ali neandertalac mora biti bučan, da se ne dovodi u pitanje pripadnost teritorije.
Na sagovornikovo pitanje: „Kako i kada će se riješiti pitanje poplavljenih?“, usljedio je prikladan i veoma lucidan odgovor: „Ma ko ih jebe! Što će kuće uz rijeke graditi! Hoo-hoo-hoo…“ Nečuh više ničiji smijeh, možda se jedino paćenik za stolom osmijehnuo, jer sigurno ne bi valjalo da vic propadne.
Htjedoh reći: „Care, bolje ku*ac izvadi i teren zapišaj, da se zna čiji je, a i više bi ti priličilo to, od te glupe, komične grimase na faci!“, al’ se trgoh. Samo bi mi još to trebelo! Vratim se lagano u svoju oazu potopljenu 🙂
Nakon što se vodena stihija povukla, provalim u kuću kroz prozor, pošto su vanjska vrata bila blokirana razrušenim cipelarom, koji je nekad u hodniku stajao. Prvi pogled na ONO! budi spasonosnu misao: s rukama u praznim džepovima, pobjeći sa mjesta katastrofe!
Al’ ne ide to tako, pa ti ja nakon drugog pogleda pomislih: E stari moj! Ako ti sada za rukom pođe da „se sagneš i pokupiš krhotine svog života!“, možda još i ČOVJEK postaneš!
Prožet tom mišlju, postah konstruktivan. Šta mi treba? Nekoliko pari čizama, desetak gumenih rukavica, maske za lice, vreće za smeće i sredstva za dezinfekciju. Spisak pred sebe, telefon u ruke pa zovi: CIVILNU ZAŠTITU… KRIZNI ŠTAB… CRVENI KRST… KOMUNALNU SLUŽBU… VATROGASCE… GRADSKU ČISTOĆU… KABINET CVIJANOVIĆ… MERHAMET… KARITAS… KOLO SRPSKIH SESTARA! Ćorak…ćorak…ćorak…
Dobijem ja vezu, svaki put! Čim kažem da sam u govnima (bukvalno i figurativno), osoba sa druge strane me zaskoči pitanjima: IME?…PREZIME?…JMBG?…ADRESA?…NASELJE?…TELEFON?…VLASNIŠTVO?…i dok ja strpljivo odgovaram i čekam ono pravo:“Izvolite sad. Šta ste trebali?“, dotle osoba završila intervju rječima:“Unijeli smo Vaše podatke u bazu! Neko će Vas kontaktirati!“ Prije zvučnog signala bip…bip…bip, stignem još izustiti: Ka..( bip…bip…bip)…da?
Dolaze prijatelj, salijeću me u želji da pomognu! Al’ kako brate da ljude pustim u kanalizacijz, da po govnima crkotine kupe i zmije golim rukama hvataju!? Sami ćemo, pa kako nam bude.
Drugi dan po povlacenju vode, govna sve skorenija, crkotine zaudaraju, a zmije špartaju. Srećom, kćerka mi je pravi fakir! Naoružala se pletenom korpom i metlom, pa sve po dvorištu:“Hej malena! Ajde budi dobra i pametna, pa uđi u košaru, da te nosim u vodicu. Eeej, ne boj se! Hoću samo da ti pomognem“, pa kad me vidim kako blejim, „Šta je? Što me tako gledaš? Ako mene pitaš, bolje zmije nego miševi!“ i nosi sretnicu u vodicu.
Dok mi tako spretno i spremno jurišamo na crkotine i spašavamo zmije, nahrli u dvorište grupa tinejdžerki, sve u bijelim patikama i šljokicama na noktima. Kako ulaze, tako se i saginju, pa gadljivo, sa po dva prsta, smeće skupljaju.
„Ama šta to radite djeco?!“
„Kupimo smeće! Mi smo volonterke iz medicinske škole.“
„Ma kakve volonterke, sunce li vam vaše!? Ko vas dovede ovdje i znate li po čemu gazite medicinarke!?“
„Mi smo mislile da ćemo pakovati pakete u Crvenom krstu,ali…“ krišom mi pokaza mudonju, na sigurnom odstojanju, koji s rukama na guzici šetka uz put, niz put.
Izađem onako usran, pa pred vođu.
„One“, (pokažem u pravcu djevojaka), “što si pustio u dvorište ONAKO opremljene, istog sekunda vodi van!…, a u zamjenu za njih, pošalji mi svoju djecu, da zajedno sa mnom, golim rukama govna kupe!“
Vratim se i otpremim medicinarke… (Prvi paket „humanitarne pomoći“, dobili smo od tih djevojaka! Isti taj dan, poslije podne, eto ti njih nekoliko, sve sa kesama u kojima je riža, so, šećer, ulje…. „Eno ih! Šta je sad pa to?“
„Dobile smo to za volontiranje, ali nama stvarno ne treba! Vama je potrebnije!“
Čudno kako u takvim situacijama, znaci pažnje i brige ganu čovjeka. Zaista sam jedan od onih, koji ne plaču, ali tada…malo je falilo. Ganut do suza, nisam ih mogao odbiti, a u tom trenutku bih najradije zaječao: „Djeco moja, hvala vam do neba! Ali meni riža sada ne treba! Balast mi je! Šta sa rižom da radim, osim da je možda zasijem!? Meni trebaju čizme gumene i tražim ih budalina! od istih onih, koji su vas TAKO SPREMNE, poslali OVDJE!)
Nahrlili prijatelji, poznanici, kolege…ne daju se više otjerati! Neki se opremili, a neki nisu, pa ja tu potpišem kapitulaciju i u šoping! Kupim nekoliko pari gumenjaka, desetak pari rukavica, maske, kese za smeće i nešto sredstava za dezinfekciju. Nešto narod donio, nešto ja kupio i opet ne možeš nateći! Troši se brate, ko toalet papir u tim govnima!
Sve ne mogu da vjerujem, da me ONI, nit zovu nit obilaze, pa ti se ja ponovo telefona fatim!
„Ime…?“
„Ma nećaš me vala šesnaesti put u bazu ubacivati, već ćeš me saslušati! Ne tražim smještaj! Ne želim hranu! Neću pare, a ni volontere, nit profesionalce! Želim samo par gumenih čizama, i ne trebaju biti lijepe, nove i bijele! Mogu i poderane! Navući ću kese na noge, pa u čizme! Ama, kad malo razmislim, neću ni te jebene čizme, hoću da neko od VAS dođe i svoju guzicu ovim govnima prošeta!
Tražio sam ništa, ništa sam i dobio, a ni Željkica svoje ljepotice nije u govna umočila!
DOBĆETE VAUČER!
Eeee, da vaučer! Valjalo bi brate, da se može kako preko reda. Al ne može, red je red! Valja nama poštovati Zakon, kriterije i ključ za dodjelu vaučera. A to, što se desi da po ključu,tu i tamo, među prvima vaučer dobije neki buržuj, pa Bože moj! Čovjek je, što jest jest, pretrpio ogromnu materijalnu štetu! Njegova klub-garnitura, vrjednija od nečije barakice sa svim stvarima u njoj!
Gledam tako na TV-u, neko popločano, keramičko zdanje (šmrk i operi!) i slušam vlasnicu, kako se pati u namještenom stanu na spratu i muku muči dilemom, hoće li petaka potrošiti na klub-garnituru ili ipak kuhinju.
Slušam tu tugu, pa sve mislim:“Hvala Bogu i Vrbasu, što mi sve materijalno uništi, pa sad konačno, sasvim slobodno i bezbrižno, s rukama na guzici, bez gaća i u tuđim ‘lačama, uokolo šetkam!“
Septembar! Nema vaučera! Prozovem ja ONE, s vremene na vrijeme. Kažu: „Bićete obaviješteni!“ Bip…bip…bip…Izbori se ozbiljno primiču, a vaučera nema. Nevalja! Neme šta, spremim se pa u Ministarstvo finansija.
„Eto ja bih da iz prve ruke saznam, kakvi su izgledi, da i ja prije izbora, brke omrsim? Jeste da sam podstanar (goljo!), al rekoh, s obzirom da su već i neki vikendaši dobili svoje, pa možda i ja na red stignem. Mislim, ne zamjeram ja što su ljudi dobili odštetu. Sve su to ugledni ljudi. Nek su nam živi, zdravi i neopterećeni. Ne bi valjalo da su nervozni, dok nam zakone kroje!“
„To za vikendaše, nije istina!“ drčno mi odbrusi uglađeni gospodičić.
„Oooo, istina, i te kako istina! Njihova imena i prezimena ću, pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću, iznijeti na BN TV, uoči velikog finala predizborne kampanje!“
Osjetio uglađeni metro-seksualac, stepen usijanja, pa začeprka po ONOJ bazi podataka: „Ime?…Prezime?…“. „Vas niko nije kontaktirao?“
„Ma kako da ne! Al da me obavijeste o stanju duga po poreskoj kartici, koju nemam!“
„U Vašem slučaju je pogrešno popunjen obrazac Š-ON.“
„A o tom, ste me mislili obavijestiti u junu 2015. pošto ste sad u velikoj gužvi? Jesam li ja možda popunjavao taj ŠON?“
„Niste, ali to se mora ispraviti.“
„Ko!? Ja!?“
„Ne Vi! Popisna komisija!“
„Naravno da se ta ispravka, ne radi službenim putem?!“
„Ne!“
„Još samo kad biste bili ljubazni, da mi kažete kako da dođem do popisivača!?“
„Oni su pri Civilnoj zaštiti.“
„Civilna zaštita!? Pa zar oni postoje!? Mislim…imaju li sjedište!?“
„ZGRADA KRAJINE!“
Nastaviće se…