Jutros sam se prvi put srela sa poslovnim saradnicima s kojima sam dosad imala odličnu komunikaciju putem telefona i e-maila, završila nekoliko važnih poslova. I ne bih ni uočila da je susret bio filmski – Dragana iz Višegrada, Željko iz Viteza i ja iz Sarajeva u lokalu haman na imaginarnoj granici FBiH i RS-a, da nam Dragana nije kroz smijeh skrenula pažnju na to.
I zaista, svugdje u svijetu je sasvim prirodno to što troje vršnjaka koji, osim posla, dijele i smisao za humor i druga interesovanja, sjede poput starih drugara i uživaju u tom susretu. Svugdje u svijetu je sasvim prirodno da vaše ime vežu za vaš lik, vaša djela. Ali, samo kod nas troje takvih ljudi u takvoj situaciji podsjećaju na filmsku scenu. Upravo zbog njihovih imena. Jer ovdje vam ime ne vežu za lik i djela, već za nacionalnu i religijsku pripadnost. I neće čekati da vas vide na djelu, nema potrebe za tim. Oni u startu, nakon vašeg predstavljanja, znaju vašu nacionalnu i religijsku pripadnost, a to znači da odmah znaju da li ste dobri ili zli. Jer „naš“ i „njihov“ ovdje su sinonimi za „dobar“ i „zao“. I prosto je neprirodno da Mujica, Radojica i Perica sjede za istim stolom, prijateljski nastrojeni, a da ih na to nije natjerala neka njihova inostrana maćeha. Jer, s koje god strane da pogledaš, za tim stolom ima i dobrih i loših. A takvi ne mogu zajedno, majku mu!
A ko su ti ljudi koji nas podijeliše na „naše“ i „njihove“? Gdje je raslo to što nam o suživotu priča pred gostima iz Evrope, a gura nam puške u ruke, čim te goste isprati? I gdje je raslo to što prihvata takva nametanja? Jer, ja ih ne prihvatam. Ne prihvatam da mi za Mujicu koji me zajebao nebrojeno puta, nazivajući mi bestidno selam i nakon toga, kažu da je dobar jer je, zaboga, moj. Moj vala nije, odmah da se razumijemo. Onaj koji laže i krade moj nije, niti će ikad biti.
Ne prihvatam ni to da mi za svakog Hrvata i Srbina kažu da je zao, jer znam da nisu svi zli. Znala sam to i sa 7 godina kad se zaratilo. Znala sam jer nas je jedna Marija nazvala to nedjeljno jutro i rekla nam da napustimo kuću jer će nas „njihovi“ napasti. Pred kraj rata, uz pomoć Ante, očevog radnog kolege, otišli smo u obilazak kuće. Kako nas je doveo, tako nas je i prijavio „svojima“. I došli su. Prijetili da će nas ubiti. Ali, to tada, kao ni toliko godina poslije, nije u mojim očima bacilo sjenu na Mariju. Čak i kao dijete, nisam preispitivala Marijinu dobrotu nakon što sam gledala „njene“ kako drže uperen pištolj u moju majku. Čak i kao dijete koje je preživjelo takvu strahotu, Mariju i Antu nisam gledala kao na zle jer su „njihovi“, već sam ih jednostavno gledala kao dobru i zlu osobu. Iako sam iz dna duše mrzila tog Antu, željna osvete, tokom narednih godina shvatila sam da nema potrebe ni za osvetom, jer postoji Onaj koji vidi i vraća – Ante bi sad vjerovatno bio sretan da mu neko prekrati muke, jer mu se kćerka objesila, sin predozirao, a supruga ga napustila, a onaj pištoljdžija se ubio netom nakon rata. Možda mu je savjest proradila, otkud znam.
Ne prihvatam ni to da mi za svakog Srbina kažu da je zao. Jedan mi je snajperom ubio tetku, ali čika Rade me u tom istom ratu spasio jedne prilike rizikujući sopstveni život. I ne znam gdje je sad taj snajperista, ali sam sigurna da ne uživa na kojem god svijetu da se nalazi. Nikad nisam saznala ni gdje je čika Rade, iako sam se godinama raspitivala, ali sam sigurna da je spokojan.
Ni ja, kao ni bilo ko drugi, nikad neću zaboraviti ratne strahote. I ne trebamo ih zaboraviti. S ljudima treba uvijek biti na oprezu, ma kako se zvali. Ali treba im i dati priliku. Jer, nisu svi „naši“ dobri, niti su svi „njihovi“ zli. Nemojte dopuštati bagri da vas tabori i uvlači u svoju prljavu politiku. Svakako nemate ništa od toga. Naučite da je dobro zaista dobro i da je zlo zaista zlo, ma kakvo ime nosilo i u ma kakvom se liku javilo. Ne dozvoljavajte da vas tretiraju kao političko sredstvo. Budite dobri, humani i optimistični i u takvom okruženju odgajajte svoju djecu. Previše je priča o mržnji sopstvene zemlje iz usta balavaca koja ni ne znaju šta je rat. Uistinu ih je previše. Nemojte uzgajati zlo iz klice koju vam daju oni koji vam, osim nje, neće dati ništa drugo. Nije to dobro ni za vas, ni za tu vašu djecu kojoj, sigurna sam, želite najbolje. Naučite i sebe i ljude oko sebe da razaznaju one prema kojima osjećaju mržnju, da mrze samo onog ko svojim nedjelima to i zasluži.
Ja sam to naučila. Evo, i sad, dok pišem na balkonu, gledajući povremeno na komšije Ragiba i Halila ispred zgrade, shvatam da sam to naučila. Ovog prvog ne podnosim jer mi već godinama bespotrebno pravi probleme, ne samo meni, već svima. To je onaj koji zabada nos po cijeloj mahali, a ne mete ispred svojih vrata. I očima ga ne mogu. Halil živi u stanu do Ragibovog, čak su i u rodbinskoj vezi i nerazdvojni su, ali je uvijek uljudan, tako da sam i ja uvijek ljubazna prema njemu. Čak i kad su zajedno, Halila pozdravim, jer ne mogu od njega okretati glavu zbog Ragiba, on mi nije ništa radio. A i Ragib zna na koga se moj pozdrav odnosi, tako da mi jedan uvijek otpozdravi a drugi pored šuti, gledajući u pod. E, tako i vi trebate postaviti svakog na mjesto koje zaslužuje.
A vama, kojima ne vrijedi odavno pričati, vama, koji živite na ovom tlu, glasno ga mrzeći i kuneći se u tuđe zastave, želim da odjebete što prije u te željene, obećane zemlje, ostavljajući na miru Draganu, Željka i mene da se družimo k`o ljudi.
Jeb`o li vas suživot nasilu, da vas jeb`o!