Jedan od argumenata pobornika religije je da religija uči ljubavi. Nastranu što religija također uči ratu i de facto mržnji, čak i to učenje o ljubavi je naopako. Isključivanje drugih iz posebnosti religioznih teško da je nešto lijepo. Ne govorim ovdje o dodvoravanju božanstvu kroz rituale i ono što se zove "bogougodno djelo". Nego govorim ovdje o učenju đaka - evo u nekom ljepšem primjeru - kako su sve religije lijepe, ali baš moja religija uči da volim i druge. Koje druge? Šta je u tom kontekstu religija neke individue do puko vjerovanje, naravno uokvireno u postulate i metaforer neke religije, ili čak kombinacije nekoliko njih. Dakle, ako religija nešto uči, onda ne uči samo mene kao jedinku, nego uči i nas kao sljedbenike te religije. Ako "nas" religija uči da volimo jedni druge, to je ok, ali je humanistički loše. Nije ništa bolje od urođene privrženosti svome plemenu
