Postoji ljepota koja ti izmami bujicu suza, više od bilo kakve tuge.
Postoje ljudi, koji ne žive uzalud.
U moru hodajućih krhotina, savršene vanjštine, što kao horde istih koračaju ovom Zemljom, postoje ljudi.
Jači od čelika, krhkiji od maslačka na vjetru.
To su vam oni ljudi, koji vas uvijek i iznova ošamare svojim postojanjem, svojim srcem.
Takva je malena Sara Elena Hercig.
Nisam upoznala Saru. Ali sam je spoznala, kroz bezbroj spoznaja, onih najljepših, najdubljih, neopipljivih.
Sara je dijete s cerebralnom paralizom. Jedna mala mudrica koja osvaja srca, jer, znate, ona je majstor za iznenađenja.
Kako sam, stjecajem okolnosti, pratila „njihovu priču“, njihov život, fasciniralo me kako njena mama može izdržati. Gledala sam je na slikama i pitala se što ona to ima a ja nemam, pa je tako snažna. Jer, ja se slamam pred puno manjim nedaćama.
Puno manjim od toga da rodiš dijete, koje umre minutu poslije poroda, pa je reanimiraju, što donosi zastoj srca, zastoj kisika prema malenom krhkom mozgu. A bez kisika, u samo par minuta, mozak bebe istrpi udar koji ostavlja posljedice na cijelo tijelo.
Ali Sarino srce je srce lavice. Ono je zakucalo, jače od bečke filharmonije.
Jače od svih glazbi svijeta, kojima se divimo, klanjamo.
Jače od smrti.
Za njenu mamu. Koja je mali zavežljaj ponosa odnijela u svoj podstanarski dom, svojoj seki.
Ne i tati. Tate vam često ne mogu prihvatiti „nesavršeno dijete“, bježe od dijela sebe, jer smatraju da nisu oni mogli zakazati i dobiti dijete invalida. Ne znaju da su se upravo tada odrekli prilike za najveću sreću.
Nećemo ih osuđivati, oni sami sebi sude, svaki dan iznova. I kada poslije osam godina, spoznaju da to nije „biljka“, kao što doktori predviđaju razvoj toj djeci, onda je tužno gledaju na bezbroj video uradaka, slika. Negdje u sobi, u svom mraku, vlastitom mraku, u sobi kajanja, gdje su sami izgasili svjetlo.
I vidiš na tim uratcima njene mame, jedno divno lice, lice andjela. A usne..One govore samo o sreći. Zbog tih usana počinješ opet vjerovati u Boga, iz njih teče nasmijani Bog.
Čuda se događaju, svaki dan. U nekom domu. U domu gladne mame od prije osam godina, na početku svojih dvadeseti, koja drhti nad zavežljajem sreće i tuge koji je donijela u svoj dom.
Što to čovjeka, majku gura da ostane živ, u tim okolnostima?
Je li to Bog, ljubav, što je to?
Sada znam. Malena Sara je majstor iznenađenja. Zato joj mamu na slikama krasi onaj divni osmjeh sreće. Mama lavica, prošla je svoj put, sada je sretna, Sari do potpune sreće još treba samo jedna operacija. Da hoda, trči, pleše, pjeva. Jedna, za nekoga mizerna svota, za njih ipak nedostižna, potrebna je za potpunu sreću. Srce su pokazali dobri ljudi, još pokazuju.
Opisivati njihov put…. bilo bi previše suza.
A ja sam tako sretna, da mi i od sreće suze teku, pa neću.
Sada znam kako je mama izdržala.
Jer malena Sara je meni napravila iznenađenje, ali hoće da se osobno upoznamo, da mi ona nešto kaže. Uz to, uramila je svoje iznenađenje, koje će mi predati.
A ja se iznova sramim sebe, svoje ljudske slabosti, sramim se sebe koja padam, posrćem, na puno manjim problemima.
Sramim se i ove zemlje, gdje invalidne osobe gledaju kao na pijavice proračuna.
Sramim se zamjenice Milanke Opačić, ministrice socijalne skrbi, koja je nedavno izjavila da roditelji prave od djece invalide, zbog 150 eura invalidnine.
Sramim se, da bih u zemlju propala.
Sramim se, jer nije dovoljna isprika. Dotičnu ministricu ne treba smijeniti, niti kazniti. Samo je poslati da jedno deset dana volontira u obitelji djeteta s invaliditetom.
Pa neka ona bude 24 sata, njegovatelj, logoped, fizijatar, defektolog. I „usput“, neka hoda po šalterima, svađa se sa damama koje je sama postavila, da i „ti invalidi“ iz nekoga razloga rastu, pa prerastu invalidska kolica na koja imaju pravo svake četiri godine. Tako su omjerili, pa ako dijete malo preraste, udeblja se, nema kolica. Neka manje jede. Gola, surova istina.
I onda je vratiti na posao. Možda, ali zbilja možda tada, kada gospoda iz pomenutog ministarstva budu mijenjala svoj uglancani modni auto park, možda se baš ona sjeti potrganih invalidskih kolica jedne djevojčice. Možda.
No, ne bih danas o ružnim stvarima.
Dasnas želim pisati, pjevati.
Moja je pjesma satkana od lavljeg srca male djevojčice, koja me želi upoznati.
A ja se kukavica opet bojim suza. Bojim se i sreće i tuge.
Moje srce je danas obojilo ovo pismo podrške Sari. Napisali su ga njeni mali prijatelji iz male školice.
Sara, sretno, vrati nam se plešući, jer ti plešeš i kada noge ne slušaju.
Plešeš srcem.
Plešeš mislima.
Plešeš riječima. Slikama.
Postoji ljepota koja ti izmami bujicu suza, više od bilo kakve tuge.
Postoje ljudi, koji ne žive uzalud.
Jači od čelika, krhkiji od maslačka na vjetru…
http://www.vijesti.rtl.hr/novosti/1597787/hrvatska-ce-opet-pokazati-veliko-srce-malena-sara-treba-nasu-pomoc/