Imala je samo tri godine kada je krenula da se bavi glumom, od četvrte godine je počela da uči engleski jezik, akademiju je upisala iz prvog puta, a na trećoj godini je već počela da radi. Hrabra, uvek spremna da kaže istinu, da se bori za slabije, ne razmišljajući o posledicama suprotstavlja se nepravdi . Živela je u Nišu, i Kini , ne veruje da će se sada zadržati u Srbiji , ali dok je ovde slušati je predstavlja ozbiljnu privilegiju. Danas sa nama Dina Arsić , mlada , talentovana glumica iz Niša koja svoj svet nosi u sebi gde god da putuje .
Olja : I ja i ti smo imale tu sreću da se bavimo kao deca glumom i stvaramo predstave koje je režirala divna Ljiljana Igić , kako je ti pamtiš, koliko je ona značajna za tvoj život i pravac koji si odabrala ?
Dina : Kada sam imala smao tri godine roditelji su me upisali na glumu, bila sam hiperaktivna i malo asocijalna . Nisam baš umela da se složim sa svojim vršnjacima što je kasnije rezultiralo time da se družim sa starijim osobama od sebe. Glumu je tada u Dečjem Kulturnom Centru držala Ljiljana Igić ,reditelj po zanimanju i žena Zmaj kada je reč o karakteru. Ljilja je meni uvek pridavala posebnu pažnju , čak me je posle časova vodila kod nje kući da zajedno crtamo, čitamo, pričamo. Naučila me mnogo toga i mogu slobodno reći da me je ona zadojila ljubavlju prema glumi
Olja : Da li se sećaš svoje uloge i tih prvih nastupa ?
Prve, baš prve uloge se ne sećam. Sa Ljiljom smo stalno nešto radili, ali ono što mi je ostalo u sećanju je bila njena predstava publike i to kako nas je učila da se izborimo sa tremom. Govorila nam je ljudi u publici nisu ljudi već glavice kupusa 🙂 i mi smo to tako stvarno doživljavali .
Olja : Odrastanje sa glumom, srednja škola, studiranje… Kako se taj proces sazrevanja odvijao u tvom životu ?
Dina: Još u Osnovnoj školi sam postala buntovnik, što se naravno produžilo kroz period srednje škole. Pošto sam završila društveno jezički smer interesovala sam se samo za predmete koji su mi bili srodni kao engleski jezik koji sam privatno krenula da učim od svoje četvrte godine. Istorija takođe koju mi je predavao fenomenalni profesor Filipović ,psihologija, latinski… U srednjoj školi sam se prvi put srela sa nepravdom u obliku protekcija, poltronisanja, i sličnih ponašanja koja su mi do tada bila nepoznata. Čitala sam, istraživala, najviše zbog sebe nikada nisam učila zbog ocena. Posle srednje škole sam upisala Analgistiku koja je tada bila moj san. Gluma je i dalje bila tu negde, tinjala je u meni ali… Da se sve dešava s razlogom uverila sam se ubrzo kada se otvorila katedra za glumu u Nišu. Želela sam da izađem na prijemni ispit, međutim moji roditelji nisu bili oduševljeni tom idejom. Napravili smo dogovor da ako uspem za dva ispitna roka da završim sve ispite na Analgistici imam njihovu podršku da pokušam sa glumom. Tako je i bilo i iz prvog puta sam primljena . Diplomirala sam u klasi Branislava Lečića sa diplomskom predstavom “Mamu mu , koje prvi počeo ” Dejana Dukovskog.
Olja : Učestvovala si u najlepšem projektu koji može da se realizuje u pripremanju predstave za “Maru” , ko je bio u ekipi, kako su deca reagovala na vas ?
Dina:Saradnja sa “Marom” se desila sasvim spontano kada me prijateljica Dragana Jovanović koja je asisitent na Filozofskom fakultetu na pedagogiji pozvala da u okviru projekta koji je ona radila sa ustanovom “Mara” napravim predstavu koja bi se odigrala u prostorijama “Mare”. Ja sam rado prihvatila i tada sam se povezala sa ljudima iz Pozorišta lutaka koji su bili odgovorni da se ta predstava i realizuje kako treba . Dejan Gocić koji je bio u službi reditelja , Mirjana Đorđević preko koje sam i upoznala Dejana, Toma Bibić, Davorin Dinić, Dušan Matejić, Uroš Milojević, i moje kolegenice sa klase Ana Tasić i Maja Jovanović. Predstava je odigrana u “Mari” a posle predstave su korisnici “Mare” nama priredili iznenađenje i prikazali nam ludi letnji ples koji su uvežbali da bi se ceo događaj na kraju pretvorio u jedno predivno druženje.
Olja : Nagrada “Milena sadzak” , koliko ti znači i kakvo iskustvo te vezuje za Festival u Novom Sadu ?
Dina: Na Festivalu profesionalnih pozorišta lutaka u Novom Sadu nagradu “Milena Sadzak” za najbolju mladu glumicu 2011. godine je dobila moja uloga “Guske”, moja prva lutka. Bilo je pomalo gorko iskustvo jer su napravili grešku za moju ulogu i pokušali da nagradu dodele drugom. Međutim uz manji skandal smo ispravili grešku ali iskreno umesto da mi to bude jedno lepo sećanje moram da kažem da je ipak ostalo nekako slatko – gorko iskustvo. To je bio prvi put da radim sa lutkom i nikada posle toga nisam dobila drugu priliku da uzmem lutku u ruke.
Olja : Kako je teklo spremanje uloge Guske? Kakav je Todor Valov ?
Dina: Spremanje je meni bilo jako teško. Naime na akademiji se glumci ne uče da rade lutkarsvo. U predstavi “Patuljak Nosonja” sam tumačila čak tri uloge. Ulogu Majke za koju sam nosila polu masku preko lica kroz koju je veoma otežana vidljivost što je bio moj prvi šok, zatim ulogu Guske (lutka) i princeze. Za reditelja Todora Valova mogu da kažem da je bio beskrajno strpljiv sa mnom i zaista veliki profesionalac. Mislim da sam opravdala strpljenje donevši nagradu .
Olja : Kako se izboriti sa nametnutim zabranama, primitivizmom, neznanjem ?
Dina: Tema o kojoj imam puno toga da kazem ali na žalost mislim da nema svrhe. Svi mi znamo kakva je situacija u kulturi (ako je uopste još nešto i ostalo od nje). Jedno pozorišno telo čini mozak (uprava) i srce (publika). Kad mozak ne radi ne moze da radi ni srce. Na žalost politika je usla u sve pore ovog drustva pa tako i u pozorišta i druge kulturne ustanove. Neko zlo je zavladalo među ljudima. Prestali smo da budemo ljudi jedni prema drugima, zatvorili se u neke svoje svetove i ne dozvoljavamo da ti svetovi međusobno sarađuju. Svi se plaše, a više nisam sigurna ni da znaju od koga i od čega.
Olja : Nekultura daleko ide, osetila si na svojoj koži šta znači kada ti zabrane predstavu ali svi ti udarci su otvorili nove mogućnosti za tebe , otputovala si .Pre nego što si kupila avionsku kartu na koji način si pokušala da odbraniš svoj talenat i lični integritet? Da li si uopšte pokušala da se boriš i na koji način’
Dina : Ja smatram da je osnovno pravo jednog čoveka pravo na rad. To u Srbiji nije moguće. Ako ne pristajete da budete poltroni, da prodate sebe i svoju dušu zarad neke sitne koristi, da ne izgovorite da je car go jedini način da opstanete je da spakujete kofer i tražite svoje parče zemlje. Ja se nikada ne predajem bez borbe, naravno da sam pokušala ali u trenutku kada sam shvatila da nije vredno borbe najčasnije je bilo otići.
Olja : Umetnik se ne bori lično za sebe nego za kulturu , da li je odlazak iz zemlje način da sačuvaš kulturni identitet svoj lični i da ujedno sačuvaš svoju snagu ili to znači suprotno?
Dina : Bili mi umetnici, odnosno kulturni radnici ili lekari ili bilo šta drugo smatram da zajedno moramo da se borimo za sebe. To je ključ. Pojedinci sami sa sobom ne mogu ništa, ali ako se pojedinci slože i budu svi za jednog, jedan za sve u onom najčistijem smislu, ako uspeju da pobede prvo sebe i svoje lične sujete i gluposti i rade za nešto više od sebe velike stvari mogu da postignu. Moramo samo da shvatimo da postoje stvari koje su veće od nas. Čini mi se da su ljudi to malo zaboravili.
Olja : Zašto Kina?
Dina: Kina se takođe desila spontano. Ja sam uvek bila orjentisanija ka zapadu, a istok je znacio izlazak iz komforne zone i rekla sam sebi pa zašto da ne? Kada sam saznala da mi je bez obaveštenja prekinut ugovor honorarnog saradnika koji sam imala skoro šest godina, shvatila sam da je vreme da se pokrenem. Spakovala kofer i našla se u Kini.
Olja: Kako si se snašla u Kini, na koji način si zaradila prvi novac?
Dina: Odnos koji su Kinezi imali prema meni je zaista bio predivan. Posao mi je bio ponuđen još dok sam bila u Srbiji, oni su umeli da poštuju moje znanje i da kada se dajem i radim to vrate desetostruko.
Olja: Šta je ono šta ti se svidelo tamo toliko da bi to donela kod nas?
Dina : Međuljudske odnose. Neki od najkvalitetnijih ljudi koje s ponosom mogu da nazovem prijateljima su upravo Kinezi. Kod njih nema zavisti, nema sebičnosti, nema toliko mržnje.
Olja: Nostalgija sklonost ili ignorisanje poštovanja porekla i šta sa njom kada smo daleko ?
Dina: Poreklo je takvo kakvo je … Svuda postoje dobri i loši ljudi stvar je samo u tome kakvi mi biramo da budemo. U Kini sam shvatila da zapravo ništa nije daleko, svet je veoma mali. Ja svoj svet nosim u sebi, naravno da nas svako iskustvo menja i oblikuje ali se trudim da budem onakva kakva želim da budem i na istoku i na zapadu.
Olja : Pored glume, šta još možeš i voliš ?
Dina: Pored glume, bavila sam se i modelingom za istock fotografiju. Pošto se te fotografije prodaju online javljaju mi se prijatelji iz celog sveta koji otkriju neku moju fotografiju negde, uslikaju je i pošalju mi. Tako mi je drugarica iz Mexica poslala sliku iz njihovog Cosmopolitana, da bi par meseci kasnije tu istu sliku uslikala na doubledeckeru u Hong Kongu.
Olja : Humanitarni rad,potreba ili doprinos,način ili uzrok?
Dina : Kod mene je potreba. Želim da dajem svoj doprinos i da svi zajedno ovaj svet napravimo boljim mestom . Mislim da to jeste jedini pravi način da vratimo veru jedi u druge i da oplemenimo svoje duše .
Olja : Omiljena Štulićeva pesma kao odgovor na pitanje kako opstati u ovom svetu?
Dina : “Uradi nesto” .
Olja : Planovi za budućnost?Da li ih imaš ili se prepuštaš slučajnom izboru?
Dina : Planova uvek ima. Još uvek sam u potrazi za svojom zemljom i svojim komadićem neba.
Olja :Velika karijera i porodica da li mogu biti u prijateljskoj vezi i ostvariti se podjednako u oba skonteksta moguće ili ne ?
Dina : Sve je moguće. Kad postoji volja, postoji i način. I sreća tu igra veliku ulogu. Verujem da sve dođe na svoje u onom pravom trenutku koji se pojavi odjednom tu samo za nas .
Olja : Šta je ljubav?
Dina : Ono sto pokreće sve.
Olja : Koliko imaš vremena za čitanje?Šta sada čitaš?
Dina : Upravo sam završila par knjiga mog dragog prijatelja Baneta Jankovića koje je napisao dok sam bila van zemlje.
Olja : Šta voliš u Nišu?
Dina : Miris Čaira u proleće, moju porodicu, ćevape i burek .
Olja : Kada bi sada spremala prijemni ispit šta bi odabrala za monolog?
Dina : Isto što i prvi put, monolog Žene iz “Banović Strahinje”.
Olja : Poruka deci
Dina : Zauvek čuvajte maštu, veru i dete u sebi. Svi snovi se ostvaruju ako u njih dovoljno verujemo.
Olja : Poruka odraslima
Dina : Setite se kako je to biti dete, voleti, mastati, posmatrati svet čistim pogledom. Ne bojite se iskrenosti ona je lek i hrabrost .
Olja : U šta sada iskreno veruješ
Dina : Da za sve postoji vreme i mesto. Da sve što nas ne ubije zaista nas jača. Verujem da sve možemo ako hoćemo.