Ja sam Jugoslovenka iz Bosne

Rođena sam u Jugoslaviji, u Bosni. Sve što iz toga možeš da zaključiš, zaključi. Za sve ostalo - upoznaj mene lično. Svi stereotipi koje imaš spremne, to je tvoja sramota, a ne moja obaveza.

Cubik / 16. Decembar 2018

Ja sam Jugoslovenka iz Bosne.

To je moja odrednica. Kad me neko pita ko sam i odakle sam, to je ono što ja zapravo želim da kažem.

Ponižava me da preciziram jesam li pravoslavna, ili u kojem dijelu Sarajeva živim. Ta potreba da te se definiše kroz neku grupu tipa jesi li povratnik u „njihov“ ili u „naš“ dio, to je prebolno, i uvijek želim da kažem da svoj grad ne posmatram tako. Šta tebe tamo odnekud briga jesam li sa istočne ili zapadne obale Mostara, ili „federacijskog“ i Istočnog Sarajeva – šta te briga. Hoćeš li i kvart da ti kažem da mi po komšiluku upišeš još kakvu odrednicu u taj neki svoj tefter? Šta hoćeš?

Stojim ispred tebe, a ti ćeš na osnovu roda, vjere, nacije da otkrivaš ko sam?!

Moja multikulturalna Bosna bi trebalo da zabranjuje prebrajanje krvnih zrnaca. Apsurdno je da se multikulturalnost ogleda u strogom definisanju etničkih pripadnosti, problemu Sejdić-Finci, i nepostojanju mogućnosti da se na popisu izjasniš kao Bosanac/Hercegovac.

Ja sam Bosanka. To je moja odrednica, kategorija u koju želim da me strpaš. A ako te zanima moje porijeklo i moja vizija pripadnosti određenoj naciji, ja sam Jugoslovenka. Tako sam odrasla, tako živim, tako se osjećam.

Nisam imala tu nesreću da u ratu pobjegnem na neku stranu, i tamo se skrasim. Neprekidno se krećem, praktično živim na više lokacija i konstantno putujem i prelazim granice. Ove naše patetične granice, kao ona po sredini školske klupe.

Ja volim i živim Jugoslaviju.

Od Istre do Ohrida, od Beograda do Splita.

I ako želiš da znaš ko sam, ne pitaj me iz kojeg sam tabora, već šire gledaj, šire, ja sam neko kome se desila čitava ta Jugoslovenska situacija, sve me boli, svi pokolji, sva rušenja, sva stradanja, svih strana, sve zajedno me boli. Ne pitaj me čije me više boli, koja je moja strana, koji su bili „moji“ u ratu, svi su bili moji.

Ako te zanima ko sam, i kažem da sam Bosanka, ali ti provališ i „koja tačno“ – ne očekuj od mene da ti se pridružim u tvom nacionalističkom i šovinističkom govoru protiv „onih drugih“.

Ako preda mnom vrijeđaš muslimane ili hrišćane ili koga god od mojih sunarodnika, ti vrijeđaš mene. To su moji prijatelji, moji kumovi, moji rođaci, moje kolege – ljudi koji čine moj život i zbog kojih volim ovaj moj život. Oni meni nisu „oni drugi“, već oni prvi, najprviji, i strašno je kad čovjek izgubi iz vida mogućnost zdravih međuljudskih odnosa.

Šta ima toliko da se čudiš miješanom braku, ako si zadojen - nisi glup. Znaš da se bar statistički moraju u neka doba pojaviti neki Romeo i Julija. Živimo zajedno, a ljudi se vole.   

Ja volim da se volim. Koga god mogu da zavolim, radije ću ga zavoljeti nego zamrziti. Ako nekom krećem naopako, da ga zamrzim, to je zbog slabosti. Negdje se osjećam ugroženo.

Zato je propaganda koja njeguje nazadak zasnovana na strahu, svi treba da se osjećamo ugroženo, a to će na teveu odraditi rijelitiji i informativni program.

Kažu prijatelji iz Beograda kako se ne osjećaju sigurno u svojoj državi. Nisu nikakve aktiviste da izazivaju neke posebne opresivne mjere, već onako, kao obični ljudi konstatuju da se u svojoj zemlji ne osjećaju sigurno.

Normalno da se ne osjećaju sigurno ako prate vijesti, ili ih crnjače prijatelji na fejsu. Slušaju o broju onih koji odlaze, a ne vide one koji ostaju. Slušaju o protestima, ali ne protestuju. Vjeruju da je režim nepobjediv.

Rijeliti će te ubijediti da smo mi gomila idiota, a vijesti da je vlast nepobjediva.

Prezentacija vođe i vlasti poživa na najvećim dostignućima iz marketinga, psihologije, neurolingvističkog programiranja, pa je tačno određeno i šta da kažu, i kako to da kažu, i kako da drže ruke, koje riječi koriste, i tako dalje. Taj sistem je obuhvatan u tom smislu da dio javnosti osvoji kao „mi smo rješenje za vaše probleme“, a dio javnosti uvjeri da je vlast grozna, ali nepobjediva. Čelična. Podsvjesno, nesvjesno, naučili smo da se ne vrijedi boriti, jer se nikad ništa promijeniti neće.

 

Ipak, znanje je moć.

Ako znamo da su vijesti naštimane, da je dnevna politika izrežirana, da su izjave prerušeni kodovi koji treba da nas isprogramiraju – mi smo slobodni. Rođeni jednaki, sve što smo oduvijek mogli je da jedni drugima namećemo svoju volju. Uvijek neko nešto pokušava da nametne, i ti uvijek, htio ne htio, moraš da se boriš za sebe. Za svoju slobodu. Ja se borim za slobodu identifikacije bez suvišnih, intimnih, i kontraproduktivnih odrednica.

Ja sam Jugoslovenka iz Bosne. Jugoslavija formalno-pravno više ne postoji, ali postoji u stvarnosti, dok je BiH obrnuto, postoji na papiru ali za stvarnost je već teže reći.

Teže jer, recimo, na popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini nije bilo predviđeno da se izjasniš kao Bosanac/Hercegovac.

(Dodala bih i ovo... u Srbiji ne vole da ih se naziva srbijancima, misle da im se rugamo. Ne razumiju da time razlikujemo Srbe od ljudi iz Srbije. Kad se budemo nazivali Bosancima i Hercegovcima, neće biti potrebe da nehotično vrijeđamo komšije.)


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.