Živim u jednom malom mjestu,na prvi pogled i ne tako lošem,moglo bi se reći baš fino živimo,svugdje skupi butici,banke,kafići,svakih mjesec dana nova zgrada se pojavi i tako prilično normalan život i normalan grad. Nismo veliki grad kao New York,nismo ni veliki ni bogati ljudi kao oni iz New York-a,ali po broju žrtava,po broju nasilja i nesreća blizu smo mu,a tek po dostizanju pravde nismo nikome ravni. Najveća kazna je da odležiš mjesec dana,platiš određenu sumu i slobodan si da ponovo počiniš neko zlodjelo i da budeš ponosan na to.
U blizini gdje ja živim silovana je jedna sedamnaestogodišnjakinja,godinu dana mlađa od mene. Silovao ju je četri godine stariji momak.
I svi su pričali o tome,svi su pisali o tome,kazna mu je trebala biti 3-15 godina.Portal našeg grada stalno je objavljivao nove vijesti o tome slučaju.Priznao je da je počinio zločin i proglašen je krivim.
Nakon samo mjesec dana,gospodin je pušten i nastavio sasvim normalan život da vodi,ponosan,pun sebe,kao da je učinio neki herojski čin. Bravo!
" U policiji je tokom ispitivanja priznao da je silovao djevojku."
" Djevojčice su se često žalile da ih presreće i pipka. Svašta im je govorio i mamio ih. Ko zna šta mu je bilo u glavi. Cure smo morali kriti od njega u kasnim satima pratiti ih."
" Potiče iz prilično imućne porodice."
"Nakon što je silovao,imućni je zaprijetio maloljetnici da to ne govori nikome ili će je ubiti."
Mislim da poslije ove rečenice sve je jasno. Ovim "potiče iz prilično imućne porodice" opravdano je njegovo priznanje da je silovao djevojku,da je nasrtao na ostale. Opravdano je to što je jednoj mladoj djevojci oduzeo čast,upropastio mladost i ostavio vječni strah i rane. Dobio je potpuno slobodu od čitave vlasti i države,dobio je slobodu od roditelja i papira čija je vrijednost precjenjena da to ponovo uradi nekoj djevojci (čak i više njih,a možda i da ih usmrti),da se ponovo izvuče i da ponovo hoda ponosan kad da je heroj a ne zločinac.
-Kaže mi jednom prilikom: "sad me svi mrze" ili "oni će misliti da sam ja kriva" Priča majka djevojke kojoj je svijet srušio.
Ta mlada sedamnaestogodišnjakinja umjesto da izlazi,da se zabavlja i veseli ona sjedi u kući,strah ju je i sramota izaći na ulicu,ne jede,mjenja raspoloženja,strah ju je da će ga ponovo sresti.
BRAVO! Jedno veliko bravo za nas,za demokratiju,za državu. "Bravo sine! "
"Bravo druže!"
"Svaka ti čast!"
"Bravo za mene!"
"Ja se ne bojim nikoga,pa ja sam imućan,ja ću uvijek svoju slobodu moći platiti! "
