Ja i vi smo isti ali uz jednu malenu razliku ispred mog imena piše Doktor. Vaše ime i moje ime se izgovaraju drugačije. Vi ste smrtnici, obični ljudi, svakodnevni i prolazni ljudi na ovom svijetu ali ja i meni slični pripadaju svijetu Bogova. Uz moje ime stoji Doktor na početku a potom dođena red ime i prezime koje svatko zapamti jer svima trebaju doktori. Ja sam Doktor i svjestan sam svoje veličine, značenja i moći koju imam a svjesni ste i Vi. Živimo u društvu gdje su doktori najveći fetiš preostao iz one izreke kako su profesori, svećenici i doktori nešto najvažnije u društvu. Danas su profesori sprdnja u srednjim školama i fakultetima a svećenici su pedofili koji koriste malene dječake za svoja zadovoljstva. Profesorima se smiju njihovi učenici a crkve zjape prazne širom Europe pretvarajući se u hotele, biblioteke i dvorane za kuglanje. Ja sam i dalje nedodirljiva svetinja. Meni se nitko ne smije i ne gađa me kredom u lice, mene se nikad ne optuži za nastranost kad dodirujem tijela dječaka na ljekarskom pregledu jer doktorima se oprašta sve osim smrti a kad ona konačno pobijedi mi je prepustimo na oprost dragom Bogu koji je samo tada moćniji od nas. Samo tad kažem kako je sve u Božijim rukama i nikad više. U slučajevima koje ne mogu riješiti, gdje znam kako smrt izvire iz pacijenta kao kuga i da moji čarobni recepti i magični stetoskop nisu dovoljni da je otjeraju. Kad ljudi umru na mojim rukama a ja to ne mogu zaustaviti okrivim Boga ispred uplakanih roditelja, prijatelja i familije. Bog je tada kriv ali nikad zaslužan za sve one koji prežive samo naglas tu misao nikad nikome ne izgovorim. Kad pacijenti prežive ja preuzimam sve zasluge a ne Bog. Kad prežive terapiju, operaciju i brojne recepte koje sam lijepo i brzo napisao dok su sjedili preko puta mene u mojoj ordinaciji ja sam jedini Bog u njihovom životu i taj osjećaj se ne može opisati. Osjećaj koji samo doktor može imati dok ga pacijent promatra sa nadom, strahom, povjerenjem ili tugom a potom ja izgovorim njegovu sudbinu naglas i sve se u trenutku tom promijeni…
U trenutku kad izgovorim naglas sudbinu svog pacijenta ja znam kako držim u rukama njegov život, sve njegove emocije, osjećaje, strahove i nade. Kad su moji pacijenti sretni nema ljepšeg osjećaja na svijetu osim jednog a to je osjećaj njihove bespomoćnosti. To me uzbuđuje više nego njihova sreća. To nikome nisam priznao dok parkiram svoj audi ispred bolnice gdje se nalazi moja ordinacija prepuna hrastova drveta, lijepih biljaka u velikim i skupim saksijama i zidova prepunih diploma koje sam dobio za vrijeme svog života. Nikome ne priznam koliko se moćno osjećam kad ulazim u bijele hodnike sa uvijek istim mirisom amonijaka, alkohola i sredstava za čišćenje koji brišu jučerašnju smrt i spremno dočekuju sadašnju u svakom novom sterilnom trenutku. Ja parkiram pred bolnicom to je privilegija doktora. Ja ulazim u bolnicu dok se prolaznici i pacijenti sklanjaju s puta i gledaju u mene kao glasnika Smrti ili Života. Ja oblačim svoju bijelu, savršenu i mirisnu bolničku uniformu i oko vrata stavljam stetoskop a potom izlazim na hodnike gdje sjede smrtnici i gledaju hoću li im podijeliti jedan milostivi pogled ili ih upitati kako su? Ja to nikad ne radim. Ja prođem pored njih dok čekaju, leže na nosilima kao bačene životinje pored puta pokriveni tankim i jeftinim prekrivačima, stoje uz rubove prozora i šapuću moje ime dok medicinske sestre prozivaju tko je sljedeći na redu. Nikad nikome ne kažem dobro jutro i svi to razumiju jer ja sam doktor. Tek u svojoj ordinaciji ja pozdravljam smrtnika i izgovaram mu ime, dijagnozu i presudu. Tek kad sjedne preko puta mene ja pogledam u oči sljedeće žrtve vlastitog tijela i izgovorim njegovu sudbinu. Nekad su to dobre vijesti i lica izlaze sretna i zadovoljna poklanjajući mi skupe satove, debele koverte sa novčanim iznosima od kojih se vrti u glavi i umjetničke slike koje volim imati kao svoje diplome okačene na zidove. Moja ordinacija je hram u kojem se odvija susret između Boga i Smrtnika. Pacijenti vole dolaziti sa ponudama kao sa žrtvama za mene. Tu se osjećam kao Bog. Osjećam se kao Bog kad jedan čovjek donese žrtvu u bijeloj kuverti, maleni paket umotan u diskretni ukrasni papir koji govori kako se radi o skupom poklonu ili veliku sliku umotanu u karton i papir sa balončićima kako se ne bi oštetila. Vrijedne stvari koje donose pacijenti za mene su njihove žrtve i tu se osjećam kao čisto božanstvo. Sjedim i odbijam njihove poklone, pravim se kako sam iznad toga, nećkam se a onda gledam kako se oni još više umiljavaju, slađahno me nagovaraju da uzmem njihove prljave žrtve i dosađuju mi sve dok ne pristanem i potom moja ruka iz njihove uzima ono što mi daju i izlaze sretni sa osjećam kako sam im opet napravio uslugu. Jedan doktor je jedva prihvatio ponudu svog pacijenta jer nije moralno ni etično darivati doktore ali ljudi su nedokazni i silno navale na nas pa mi moramo prihvatiti jer na kraju krajeva pacijentova sreća je nama najbitnija. Mi prihvaćamo darove naših pacijenata i smrtnika jer ih to usrećuje. Lica mojih pacijenata se silno ozare kad prihvatim njihov poklon i to im ulijeva nadu u budućnost. Praznovjerno misle ako je njihov doktor prihvatio njihove darove da će im sudbina biti ovaj put drugačija-Neće…
Sjećam se djetinjstva i kad su moji roditelji odabrali moju profesiju za mene. ”Siniša bit ćeš doktor kad narasteš vidiš li ovog čiku na televiziji kako ga svi slušaju”? Moja majka je pravila gulaš tog popodneva kad sam listao čitanku i bio u osnovnoj školi samo dijete bez ideje o tome šta bi jednog dana mogao biti. Na televiziji je bila neka emisija o bolestima srca i moja majka uvijek bolesna i sa vječnim tlakom je pojačala televizor do kraja kako bi mogla čuti šta važni ljudi pričaju. Sjećam se kako je gledala u televizor dok je pravila šlag sa bučnim mikserom i pjena prelazila preko ruba zdjele ali to je nije zanimalo. Hipnotično je promatrala televiziju i čovjeka u bijeloj uniformi sa stetoskopom oko vrata i slušala ga otvorenih usta i razgoračenih očiju o tome šta je novo u liječenju tlaka i pritiska, srca i vena, smrti i života. Pjena od šlaga je sad prelazila rubove kao oblak uguran u malenu plavu zdjelu koji sada pada preko svog neba na zemlju. Moja majka je gledala tog čovjeka kao začarana i svidjelo mi se to. Svidjelo mi se kako moja majka gleda u čovjeka koji se zove Doktor i tu sam odlučio da ću biti jednog dana takav isti čovjek kojeg će gledati svi ostali. Svidjelo mi se kako moja majka više ne vidi svoju zdjelu sa šlagom, ne osjeti mikser pod rukom i nije je briga što je pjena prešla preko rubova njene zdjele sve do parketa i kecelje na kojoj su bile naslikane trešnje i limuni. Kratki prilog o bolestima srca se završio i majka kao da se vratila u stvarnost i tek onda vidjela šta je radila cijelo vrijeme. Bit ću doktor mama! To jedno zimsko popodne je odlučena moja sudbina i živim je sve do danas. Mama je mrtva. Umrla je od infarkta sljedeće ljeto i nije bilo pomoći. Kriv je Bog što joj doktori nisu mogli spasiti život.
Sjećam se i prvih igri doktora u svom životu. Prvo su to bili maleni insekti kojima je trebalo pomoći. Ja bi za vrijeme ljetnih dana na selu u veliku staklenku skupljao cvrčke i kad bi ih skupio dovoljno čvrsto bi zatvorio staklenku da ne mogu disati i izađi a potom je stavio na vreli ljetni zid ispred seoske kuće i dugo promatrao. Cvrčci su na početku bili mirni. Vrućina je nakon toga učinila svoje. Prvo bi jedan skočio bezuspješno u tegli i udario u metalni poklopac a nakon njega brzo i ostali. Skakali su jedan preko drugoga u staklenoj tamnici bez zraka i promatrao sam ih kao hipnotisan. Gledao sam kako bespomoćno skaču u velikoj zdjeli dok Sunce probija kroz stakleni zid stvarajući živu vatru iznutra u kojoj su umirali jedan za drugim. To sam mogao prekinuti u bilo kojem trenutku samo da otvorim poklopac i iskočili bi van jedan za drugim u prelijepu slobodu, ljetni dan i nastavili bi cvrčati kao da se ništa nije desilo-Ja sam ih promatrao kako umiru. Posljednji koji bi ostao i davao znakove života išao je na pregled kod mene na malenu bijelu maramicu kao na operacijski stol. Na rukama sam imao žute rukavice jer nisam našao bijele kao na televiziji pa su poslužile one za pranje posuđa koje je imala baka kraj sudopera. Izvadio bi cvrčka i stavio ga na maramicu i onda je pregled mogao započeti. Moji instrumenti su uvijek bili slični-Igla, pinceta, skalpel i veliki uvijač za trepavice koji je mama nekad koristila i koji nitko nije bacio nakon njene smrti. Super ljepilo bi uvijek bilo tu da pričvrsti mog malenog pacijenta gospodina Cvrčka na njegov operacijski stol. Nekoliko kapi na zetgnutoj bijeloj maramici i gospodin Cvrčak se više nije micao nego samo bespomoćno trzao i to mi se svidjelo. Kad bi gospodin Cvrčak bio na svom stolu za operaciju mogao je početi pregled. Iglom bi provjeravao snagu njegovih ticala i malenih škrga iz kojih je cvrčao. Prvo bi nekoliko puta lagano dodirnuo gospodina Cvrčka koji se bespomoćno trzao i bio neposlušan na svom stolu a onda bi s tom iglom probio njegov oklop i bilo je lijepo. Lijep osjećaj moći koji sam osjetio kao dijete. Igla bi prodirala u utrobu gospodina Cvrčka sve dok se micao i drmao sve snažnije i življe kako je pregled trajao a onda bi pincetom pregledao njegove noge i potezao sve dok svaka ne bi ispala iz svog ležišta na kraju bi ostala samo njegova ljušturasta glavica koju bi stavio u mamin uvijač za trepavice, nježno bi umotao gospodina Cvrčka u bolesničku posteljinu, bez noga i probijenih škrga još uvijek je disao i micao se a onda bi maramicu prislonio između uvijača trepavica i snažno stisnuo slušajući zvuk hrskanja sa posebnim užitkom kao kad jedem čips ili hrskavo tijesto od pice. Bilo je lijepo.
Danas su to pacijenti na mom stolu. Liječim ljude od najgoreg a ljudi vjeruju da je to rak. Onkologija i moje operacije su komplikovanije od nekadašnjih ali osjećaj je ostao isti. Danas ne mogu staviti glave svojih pacijenata u mamin uvijač za trepavice i izliječiti ih do kraja dok slušam kako kosti vrata hrskaju i pucaju. Danas u svojoj ordinaciji promatram te glave i njihove poklone i zamišljam ih kao cvrčke zarobljene u staklenci koji me podmićuju i nagovaraju da ih pustim iz tamnice u koju su upali. Neki od njih prežive. Mnogi dođu prekasno. Promatram izraze lica svojih pacijenata dok im čitam dijagnoze i određujem terapiju, dajem upute i naređenja i potom ih puštam iz svog hrama kao Bog. Moju ordinaciju održava jedna od medicinskih sestara kojoj sam operirao majku preko reda i nisam prihvatio njene darove ali jesam njenu uslugu čistačice. Ona sva sretna nakon mamine uspješne operacije dolazi sat vremena ranije na posao da ispolira moj hrastov stol, prebriše prašinu sa mojih diploma i uglanca moje bolničke papuče. Ona zalijeva cvijeće, prozračuje prostorije i provjerava moje mailove. Predivna djevojka sa sela koja je beskrajno zahvalna jer sam samo radio svoj posao…
Nikad nisam imao društveni život, uvijek su to bili kolege i kolegice s kojima sam uvijek pričao o bolestima, liječenjima i uvijek istim temama. Doktori se druže međusobno na večerama, skupovima i kongresima i nemamo mnogo toga zajedničkoga sa običnim ljudima jer nitko ne razumije našu profesiju. Nitko ne zna za komplicirane zahvate na operacijskom stolu koje mi vršimo da spasimo vašu bolesnu guzicu pa nema smisla da se sa tim guzicama družimo i pričamo osim o jedinoj zajedničkoj temi a to je bolest. Kad pričamo sa drugim ljudima oni su bolesni. Mi čitav život pričamo samo sa bolesnicima i sebi istima. Mi smo lijek za svaku bolest. Ono što smrtnici vjeruju o sebi je kako smo potrebni, neophodni i važni za svijet. Smrtnici vjeruju u našu moć i značaj za ovu planetu više od svega i u svakom društvu naš status je identičan. Mi smo nedodirljiva bića u bijelom. Smrtnici nikad ne pomisle kako mi ne bi imali posao, kuće, automobile, beskrajne ručne satove, rijeke parfema i umjetničke slike koje nam ukrašavaju život da nema upravo vas i vaše proklete bolesti.
Ja sam mlad doktor iako već operiram i naveliko liječim moja karijera onkologa je uspješna iz prostog razloga jer nema tko da liječi u ovoj zemlji narod i svi pametni doktori su otišli i svoje karijere izgradili negdje drugdje. Ja sam ostao u svom gradu, idem na Svetu Misu nedjeljom i čitam pred svima redove iz Biblije kad dođe red na mene a red je svaki put jer ja sam Doktor. Svećenik za vrijeme Svete Mise nakon propovijedi lijepo naglasi stotinama lica okupljenih pored oltara ovim riječima ”A sad će nam naš cijenjeni doktor Siniša Glavonjić pročitati nekoliko redova iz Biblije”. Svećenik koji me najavljuje naglasi kako sam cijenjen, doktor i kako će upravo jedan doktor pročitati nekoliko redova smrtnicima iz svete knjige. Nije važna Biblija u tom trenutku i ja to znam. Biblija je u drigom planu i svi gledaju u mene-Doktora. Ja se polako primaknem oltaru i bacim letimično pogled po sijedim glavama i mladim licima a potom se blago nakašljem kako bi moje čitanje bilo besprijekorno kao i čitanje dijagnoza. Volim pažnju dok čitam, pričam, govorim, hodam, jedem, pijem serem i postojim. U tom trenutku dok me cijela crkva gleda ja uživam i to je vrhunac mog društvenog pojavljivanja sa ostalim smrtnicima. Ja i vi se možemo družiti jedino pred Bogom i to je sve. Lagano se nakašljem ako je preostao i jedan jedini zvuk u crkvi sačekam da se utiša i potom pročitam nekoliko redova nakon kojih se narod prekrsti i izgovori tihu molitvu najčešće u tim molitvama molite za zdravlje zar ne?
Ja znam kako narod moli za zdravlje i uzbudim s ena oltaru pored kipova Djevice Marije, raspela Isusa Krista i velikih slika koje prikazuju scene iz Svete Knjige. Ja znam kako se okrećete naslikanim anđelima i svecima oko sebe moleći se za najvažniju stvar u životu a to je zdravlje bez obzira kakve molitve imali prije te posljednje ništa nije važno jer za svaku od tih molitvi jedino je potrebno vaše zdravlje a tko vas liječi? Liječe vas doktori.
Taj osjećaj dok slušam tihe molitve smrtnika i stojim rame uz rame sa prikazima Boga sojetim se kao najveće božanstvo koje je sišlo među smrtnike iz svoga hrama ordinacije da posluša vaše molitve, pregleda grešne ponude i podijeli svoje vrijeme i prisutnost vama nezahvalnima i bolesnima. Nakon nedjeljne mise ja idem na ručak sa svojom ženom koja je žena jednog doktora. Svi je poznaju u društvu kao takvu. Nikad nitko ne kaže kako je ona cvjećarka koja radi vrhunske bukete i ima vlastiti posao kao što i ja imam svoju ordinaciju. Beznačajna je. Moja supruga je obična žena koja je imala sreće da se uda za jednog doktora i to je sve. Promatram je ponekad dok vozim svoj skupi audi i vidim kako se lijepo uklopila u moj život. Ona je savršena žena jednog doktora. Prava dama, gradska cura koja ima dobre manire, dolazi iz pristojne radničke obitelji i nema iza sebe brdo veza i vezica koje bi je opterećivale u braku sa mnom. Ona je bezbojna masa za modeliranje i to je bila od prvog dana kad smo se sreli. Moja supruga je također jedna od vas smrtnika i nije vrijedna pomena dok postoji sa mnom bila je i ostala samo žena jednog doktora i kao takva će jednog dana i umrijeti.
Pacijenti donose nove darove, dani i godine prolaze a život je sve ljepši i ljepši. Vozim bolju verziju audia sa grijanjem u sjedalima, u ranim jutrima dok prolazim gradom jureći prema svojoj ordinaciji znam kako me čekaju moji smrtnici sa svojim bolestima i kako ću i danas izgovoriti presude i odrediti budućnost svima njima. Lijep osjećaj. Nema ljepšeg osjećaja od zahvalnosti na licima ljudi koji su izbjegli smrt zahvaljujući mojoj pomoći. Nema ljepšeg osjećaja zaista osim onog osjećaja krajnje moći iznad njihove sudbine a to je dok leže nepomično kao cvrčci zalijepljeni za bijelu maramicu. Režem ih duboko u trulo meso i kidam mrtve dijelove koji smrde unutar njih, bacam komade mišića zahvaćenih metastazama ili jednostavno otvorim gnojne i smrdljive rane i ustanovim da nema lijeka i ponovno ih zašijem. U ordinacijama i na bolničkim posteljama potom vidim beznađe na licima koja su vjerovala da ima lijeka. Oni bi me htjeli okriviti ja to dobro znam ali ja potom naglasim kako nisam Bog i nisam svemoćan. Sve je sad u Božjim rukama volim to naglasiti jer su onda moje ruke potpuno čiste. Znalo se desiti da nisam imao volje da očistim ranu do kraja, zašijem kako treba, otvorim na vrijeme cistu koja je kasnije pukla kao otrovni balon unutar mog pacijenta gušeći ga u bolovima i suzama. Znalo se desiti da ljudi umiru zbog mene ali to sam prešućivao i nitko se nikad nije žalio jer nema kome i nema zašto. Svi umiru na kraju krajeva i nikad ništa nije bilo sumnjivo jer ja sam doktor a doktori sve znaju!
Dobio sam predivnu sliku koja se odlično uklapa u moju ordinaciju kao i sve ostalo i svi su je htjeli vidjeti kad sam konačno skinuo karton sa velikog okvira. Pacijentica koja je prebolovala leukemiju kupila mi je rad jednog umjetnika koji slika školjke i leptire, djecu i puževe. Na slici je prikazano more i beskrajan niz plavih valova prepunih velikih bijelih školjki koje su se presijavala u sitnim česticama zlatne prašine po tamnim rubovima indigo plavih valova na azurnom nebu. Pitao sam tko je autor a ona je rekla da je riječ o mladom akademskom slikaru Marku Šaravanji i kako je to bila najljepša slika u galeriji umjetnina koju je posjetila u Dubrovniku kad se oporavljala ovo ljeto. Rekla je kako je ta slika sa nizom bijelih školjki posjetila na mene. Ona je inače obrazovana i mlada kćerka bivšeg generala i njeni pokloni su cijelo vrijeme bili veoma značajni za vrijeme njenog liječenja. Statusni simboli poput nakita, auta, velike kuće i umjetnina su dio doktorskog načina života i uklapaju se. Zahvalio sam se ali ona je naglasila kako ona treba biti zahvalna i nisam joj se protivio, nasmijana i vedra ustala je i otišla iz ordinacije sa širokim osmijehom djevojke koja je upravo dobila oprost za svoje grijehe, lijek za svoju bolest i kartu za budućnost. Slika je sutradan stajala iznad mene u ordinaciji kao bi je svi smrtnici mogli vidjeti uz moje cijenjene i velike diplome. Prašinu sa njenih okvira uredno je brisala moja medicinska sestra a pacijenti bi ponekad pogledali preko moga ramena i gledali u dubine mora naslikane iza mojih leđa. Lijepa je? Tko je naslikao? Kako divna slika znao sam čuti komentare svojih posjetitelja i na početku mi je to prijalo a onda mi je počelo smetati…
Sklonio sam je na drugi zid nasuprot mene kako bi je samo ja mogao gledati a iza sebe opet okačio u sredini sva svoja priznanja, diplome i papire koji potvrđuju da sam ja netko i nešto. U mojoj ordinaciji ne smije postojati netko drugi ili nešto drugo osim da se uklapa u moj život a ta slika je vremenom uzimala više pažnje od mene u trenucima razgovora sa mojim pacijentima. Znalo se desiti da ljudi sa teškim dijagnozama na trenutak zaborave mene i moj govor i pogledaju daleko preko moga ramena u naslikano more iza mojih leđa. Ponekad sam znao uhvatiti pogled nekih mladića i djevojaka koji bi prešao preko moje glave kao da ne postojim i odveo ih sve do dubina te slike i to mi je počelo smetati jer pažnju smrtnika smijem dobiti jedino ja-Doktor. Znalo se desiti da budem ljubomoran u vlastitom hramu na komad nečega što meni ionako već pripada a to je bila ta slika beskrajnih bijelih školjki u tamnom moru i gušila me. U životu sam dobio mnogo poklona, kuverti i kutijica sa lijepim i diskretnim papirom ali nikad nisam mogao kuvertu otvoriti ispred svojih sestara i kolega i pokazati šta imam i šta sam dobio. Ne bi bilo etično da pokazujem poklon koji je jedna bijela kuverta sa debljim slojem novčanica ili ručni sat koji bi odmah sutradan mogao staviti na ruku i ponosno prošetati u svojoj bijeloj uniformi znajući da se taj poklon nazire na mojoj ruci sa svakim mojim pokretom. Ručni satovi se nikad ne stavljaju odmah sutradan na ruku, kuverte se ne otvaraju sve dok posljednji smrtnik ne ode ali ovu sliku sam mogao svima pokazati jer umjetnost je za sve i svakoga pa i za smrtnike koji dolaze u moj hram. Od svih poklona koje sam dobio jedino sam taj mogao odmah i javno pokazati kao dio svoje baštine zarađene na tuđim bolestima i njihovim liječenjima i taj poklon je bio otrovan u svojoj srži. Nikad mi nitko nije rekao kako predivan ručni sat imam dok bi listao nalaze i lijepo prepisivao dijagnoze. Nitko se nije usudio da komentira ili pita odakle mi svi ti satovi,? Zašto mirišem svaki put drugačije kao da dolazim iz najboljih parfumerija? Kako to da sa doktorskom plaćom imam audi koji mi grije guzicu dok dolazim na posao? Nitko nikad ništa ne pita doktore ali svi sve znamo. Umjetnička slika u mojoj ordinaciji je bila izuzetak i svi su pitali za nju, njeno porijeklo, priču koju donosi i tko je naslikao. Nisam imao odgovore prvih mjeseci, nije me zanimalo i smatrao sam umjetnost nebitnom. Za mene je umjetnost bila samo dobar dodatak, statusni simbol koji će drugima pokazati šta sve imam a oni nemaju i ništa više od toga. Tek kad sam je premjestio na drugi kraj ordinacije i bolje pogledao bilo mi je jasnije zašto je ona djevojka rekla da je podsjeća na mene.
Slika je prikazivala more, valove i potom mnogo morskih školjki na obali kako natrpano leže u raskošnim tonovima sive, zlatne i bijele boje. More je bilo tamno i intenzivno i djelovala je zaleđeno u vremenu i prostoru kao neka torta ukrašena sa previše detalja koju te strah dodirnuti i načeti a to ipak želiš uraditi i biti prvi koji će narušiti njeno savršenstvo. Ova slika je predstavljala smrt. To mi je postalo jasno gledajući u prazne školjke bez mesa izbačene na površinu obale. Nema života u njima. Prazne ljušture bez duše i krvi poput mrtvih tijela na mom stolu kad se zadnji trzaj i zvuk aparate ugase. Smrt naslikana kao bombonjera i prodana kao lijep suvenir bez ikakvih pitanja, smrt koja jednu djevojku podsjeća na mene. Praznina je izbijala iz svake čestice i poteza kista kroz okvire ove slike i curila kroz moju ordinaciju preko mojih diploma poput vječnog spomenika kako je sve prolazno i ništavno. Tijela koja liječim su meso ovih školjki i jednom će to meso nestati, prestati postojati i sve što će ostati iza mene i ovih ljudi bit će naše ljušture. Ostaju naše ljušture prazne i krhke kao zadnji dokaz da smo nekad postojali. Kad ja umrem ostat će ova slika iza mene i nadživjet će me. Nadživjet će i umjetnika. To ne mogu dopustiti. Pravo na vječni život imaju samo bogovi a umjetnici nisu doktori, nisu bogovi poput mene i nemaju moć nad vremenom kao ljudi u bijelim uniformama. Mi liječimo, produžujemo život, dajemo vam vrijeme i na kraju mi kao doktori zajedno s vama-Izgubimo.
Umjetnik se ruga kroz svoje slike. Podsjeća nas na prolaznost, krhkost trenutka, nepostojanost i nesigurnost izraženu kroz samo jedan prikaz trenutka vremena i prostora gdje jedan val prekriva sve te školjke. Sliku sam brzo sklonio sa zida i stavio jednu divnu reprodukciju koja se odlično uklapa sa mojim diplomama. Ne privlači previše pažnje i sada je sve kako treba. Smrtnici kad uđu gledaju ponovo u mene, slušaju šta im se kaže, pažljivo promatraju moje ruke na radnom stolu sa velikim sjajnim satovima koje mijenjam s vremena na vrijeme diskretno primajući debele bijele koverte sa lijepim žrtvama u zamjenu za kupovinu vremena na ovom svijetu. Školjke naslikane na tamnom moru stoje u podrumu prekrivene bijelom plahtom kao da su mrtvi bolesnik kojeg netko treba odnijeti u mrtvačnicu. Razmišljao sam o tome da je rasiječem po površini kao mrtvog kukca i gledam kako se platno kida zajedno sa lijepim i svjetlucavim nijansama mora ali bi svaki put iz nekog razloga zastao. Ne želim gledati u prolaznost, ne želim se podsjećati da će ovo jednog dana prestati jer to nije moguće za moj svijet. Ne želim sebi priznati da će svi satovi nošeni na mojim rukama jednog dana stati zajedno sa vašima. Ne želim saznati kako će sve bijele kuverte i moje bijele uniforme jednom biti ljušture svega onoga što su kupile. Ne želim shvatiti da ću zajedno s vama jednog dana umrijeti kao i svi ostali smrtnici. Ne želim gledati u nešto što će ostati nakon mene kad moje ime bude na smrtovnici poput vašega jer ja nisam kao vi!
Ja sam Doktor!
Ja i vi smo isti ali uz jednu malenu razliku ispred mog imena piše Doktor. Vaše ime i moje ime se izgovaraju drugačije. Vi ste smrtnici, obični ljudi, svakodnevni i prolazni ljudi na ovom svijetu ali ja i meni slični pripadaju svijetu Bogova. Uz moje ime stoji Doktor na početku a potom dođena red ime i prezime koje svatko zapamti jer svima trebaju doktori. Ja sam Doktor i svjestan sam svoje veličine, značenja i moći koju imam a svjesni ste i Vi. Živimo u društvu gdje su doktori najveći fetiš preostao iz one izreke kako su profesori, svećenici i doktori nešto najvažnije u društvu. Danas su profesori sprdnja u srednjim školama i fakultetima a svećenici su pedofili koji koriste malene dječake za svoja zadovoljstva. Profesorima se smiju njihovi učenici a crkve zjape prazne širom Europe pretvarajući se u hotele, biblioteke i dvorane za kuglanje. Ja sam i dalje nedodirljiva svetinja. Meni se nitko ne smije i ne gađa me kredom u lice, mene se nikad ne optuži za nastranost kad dodirujem tijela dječaka na ljekarskom pregledu jer doktorima se oprašta sve osim smrti a kad ona konačno pobijedi mi je prepustimo na oprost dragom Bogu koji je samo tada moćniji od nas. Samo tad kažem kako je sve u Božijim rukama i nikad više. U slučajevima koje ne mogu riješiti, gdje znam kako smrt izvire iz pacijenta kao kuga i da moji čarobni recepti i magični stetoskop nisu dovoljni da je otjeraju. Kad ljudi umru na mojim rukama a ja to ne mogu zaustaviti okrivim Boga ispred uplakanih roditelja, prijatelja i familije. Bog je tada kriv ali nikad zaslužan za sve one koji prežive samo naglas tu misao nikad nikome ne izgovorim. Kad pacijenti prežive ja preuzimam sve zasluge a ne Bog. Kad prežive terapiju, operaciju i brojne recepte koje sam lijepo i brzo napisao dok su sjedili preko puta mene u mojoj ordinaciji ja sam jedini Bog u njihovom životu i taj osjećaj se ne može opisati. Osjećaj koji samo doktor može imati dok ga pacijent promatra sa nadom, strahom, povjerenjem ili tugom a potom ja izgovorim njegovu sudbinu naglas i sve se u trenutku tom promijeni…
U trenutku kad izgovorim naglas sudbinu svog pacijenta ja znam kako držim u rukama njegov život, sve njegove emocije, osjećaje, strahove i nade. Kad su moji pacijenti sretni nema ljepšeg osjećaja na svijetu osim jednog a to je osjećaj njihove bespomoćnosti. To me uzbuđuje više nego njihova sreća. To nikome nisam priznao dok parkiram svoj audi ispred bolnice gdje se nalazi moja ordinacija prepuna hrastova drveta, lijepih biljaka u velikim i skupim saksijama i zidova prepunih diploma koje sam dobio za vrijeme svog života. Nikome ne priznam koliko se moćno osjećam kad ulazim u bijele hodnike sa uvijek istim mirisom amonijaka, alkohola i sredstava za čišćenje koji brišu jučerašnju smrt i spremno dočekuju sadašnju u svakom novom sterilnom trenutku. Ja parkiram pred bolnicom to je privilegija doktora. Ja ulazim u bolnicu dok se prolaznici i pacijenti sklanjaju s puta i gledaju u mene kao glasnika Smrti ili Života. Ja oblačim svoju bijelu, savršenu i mirisnu bolničku uniformu i oko vrata stavljam stetoskop a potom izlazim na hodnike gdje sjede smrtnici i gledaju hoću li im podijeliti jedan milostivi pogled ili ih upitati kako su? Ja to nikad ne radim. Ja prođem pored njih dok čekaju, leže na nosilima kao bačene životinje pored puta pokriveni tankim i jeftinim prekrivačima, stoje uz rubove prozora i šapuću moje ime dok medicinske sestre prozivaju tko je sljedeći na redu. Nikad nikome ne kažem dobro jutro i svi to razumiju jer ja sam doktor. Tek u svojoj ordinaciji ja pozdravljam smrtnika i izgovaram mu ime, dijagnozu i presudu. Tek kad sjedne preko puta mene ja pogledam u oči sljedeće žrtve vlastitog tijela i izgovorim njegovu sudbinu. Nekad su to dobre vijesti i lica izlaze sretna i zadovoljna poklanjajući mi skupe satove, debele koverte sa novčanim iznosima od kojih se vrti u glavi i umjetničke slike koje volim imati kao svoje diplome okačene na zidove. Moja ordinacija je hram u kojem se odvija susret između Boga i Smrtnika. Pacijenti vole dolaziti sa ponudama kao sa žrtvama za mene. Tu se osjećam kao Bog. Osjećam se kao Bog kad jedan čovjek donese žrtvu u bijeloj kuverti, maleni paket umotan u diskretni ukrasni papir koji govori kako se radi o skupom poklonu ili veliku sliku umotanu u karton i papir sa balončićima kako se ne bi oštetila. Vrijedne stvari koje donose pacijenti za mene su njihove žrtve i tu se osjećam kao čisto božanstvo. Sjedim i odbijam njihove poklone, pravim se kako sam iznad toga, nećkam se a onda gledam kako se oni još više umiljavaju, slađahno me nagovaraju da uzmem njihove prljave žrtve i dosađuju mi sve dok ne pristanem i potom moja ruka iz njihove uzima ono što mi daju i izlaze sretni sa osjećam kako sam im opet napravio uslugu. Jedan doktor je jedva prihvatio ponudu svog pacijenta jer nije moralno ni etično darivati doktore ali ljudi su nedokazni i silno navale na nas pa mi moramo prihvatiti jer na kraju krajeva pacijentova sreća je nama najbitnija. Mi prihvaćamo darove naših pacijenata i smrtnika jer ih to usrećuje. Lica mojih pacijenata se silno ozare kad prihvatim njihov poklon i to im ulijeva nadu u budućnost. Praznovjerno misle ako je njihov doktor prihvatio njihove darove da će im sudbina biti ovaj put drugačija-Neće…
Sjećam se djetinjstva i kad su moji roditelji odabrali moju profesiju za mene. ”Siniša bit ćeš doktor kad narasteš vidiš li ovog čiku na televiziji kako ga svi slušaju”? Moja majka je pravila gulaš tog popodneva kad sam listao čitanku i bio u osnovnoj školi samo dijete bez ideje o tome šta bi jednog dana mogao biti. Na televiziji je bila neka emisija o bolestima srca i moja majka uvijek bolesna i sa vječnim tlakom je pojačala televizor do kraja kako bi mogla čuti šta važni ljudi pričaju. Sjećam se kako je gledala u televizor dok je pravila šlag sa bučnim mikserom i pjena prelazila preko ruba zdjele ali to je nije zanimalo. Hipnotično je promatrala televiziju i čovjeka u bijeloj uniformi sa stetoskopom oko vrata i slušala ga otvorenih usta i razgoračenih očiju o tome šta je novo u liječenju tlaka i pritiska, srca i vena, smrti i života. Pjena od šlaga je sad prelazila rubove kao oblak uguran u malenu plavu zdjelu koji sada pada preko svog neba na zemlju. Moja majka je gledala tog čovjeka kao začarana i svidjelo mi se to. Svidjelo mi se kako moja majka gleda u čovjeka koji se zove Doktor i tu sam odlučio da ću biti jednog dana takav isti čovjek kojeg će gledati svi ostali. Svidjelo mi se kako moja majka više ne vidi svoju zdjelu sa šlagom, ne osjeti mikser pod rukom i nije je briga što je pjena prešla preko rubova njene zdjele sve do parketa i kecelje na kojoj su bile naslikane trešnje i limuni. Kratki prilog o bolestima srca se završio i majka kao da se vratila u stvarnost i tek onda vidjela šta je radila cijelo vrijeme. Bit ću doktor mama! To jedno zimsko popodne je odlučena moja sudbina i živim je sve do danas. Mama je mrtva. Umrla je od infarkta sljedeće ljeto i nije bilo pomoći. Kriv je Bog što joj doktori nisu mogli spasiti život.
Sjećam se i prvih igri doktora u svom životu. Prvo su to bili maleni insekti kojima je trebalo pomoći. Ja bi za vrijeme ljetnih dana na selu u veliku staklenku skupljao cvrčke i kad bi ih skupio dovoljno čvrsto bi zatvorio staklenku da ne mogu disati i izađi a potom je stavio na vreli ljetni zid ispred seoske kuće i dugo promatrao. Cvrčci su na početku bili mirni. Vrućina je nakon toga učinila svoje. Prvo bi jedan skočio bezuspješno u tegli i udario u metalni poklopac a nakon njega brzo i ostali. Skakali su jedan preko drugoga u staklenoj tamnici bez zraka i promatrao sam ih kao hipnotisan. Gledao sam kako bespomoćno skaču u velikoj zdjeli dok Sunce probija kroz stakleni zid stvarajući živu vatru iznutra u kojoj su umirali jedan za drugim. To sam mogao prekinuti u bilo kojem trenutku samo da otvorim poklopac i iskočili bi van jedan za drugim u prelijepu slobodu, ljetni dan i nastavili bi cvrčati kao da se ništa nije desilo-Ja sam ih promatrao kako umiru. Posljednji koji bi ostao i davao znakove života išao je na pregled kod mene na malenu bijelu maramicu kao na operacijski stol. Na rukama sam imao žute rukavice jer nisam našao bijele kao na televiziji pa su poslužile one za pranje posuđa koje je imala baka kraj sudopera. Izvadio bi cvrčka i stavio ga na maramicu i onda je pregled mogao započeti. Moji instrumenti su uvijek bili slični-Igla, pinceta, skalpel i veliki uvijač za trepavice koji je mama nekad koristila i koji nitko nije bacio nakon njene smrti. Super ljepilo bi uvijek bilo tu da pričvrsti mog malenog pacijenta gospodina Cvrčka na njegov operacijski stol. Nekoliko kapi na zetgnutoj bijeloj maramici i gospodin Cvrčak se više nije micao nego samo bespomoćno trzao i to mi se svidjelo. Kad bi gospodin Cvrčak bio na svom stolu za operaciju mogao je početi pregled. Iglom bi provjeravao snagu njegovih ticala i malenih škrga iz kojih je cvrčao. Prvo bi nekoliko puta lagano dodirnuo gospodina Cvrčka koji se bespomoćno trzao i bio neposlušan na svom stolu a onda bi s tom iglom probio njegov oklop i bilo je lijepo. Lijep osjećaj moći koji sam osjetio kao dijete. Igla bi prodirala u utrobu gospodina Cvrčka sve dok se micao i drmao sve snažnije i življe kako je pregled trajao a onda bi pincetom pregledao njegove noge i potezao sve dok svaka ne bi ispala iz svog ležišta na kraju bi ostala samo njegova ljušturasta glavica koju bi stavio u mamin uvijač za trepavice, nježno bi umotao gospodina Cvrčka u bolesničku posteljinu, bez noga i probijenih škrga još uvijek je disao i micao se a onda bi maramicu prislonio između uvijača trepavica i snažno stisnuo slušajući zvuk hrskanja sa posebnim užitkom kao kad jedem čips ili hrskavo tijesto od pice. Bilo je lijepo.
Danas su to pacijenti na mom stolu. Liječim ljude od najgoreg a ljudi vjeruju da je to rak. Onkologija i moje operacije su komplikovanije od nekadašnjih ali osjećaj je ostao isti. Danas ne mogu staviti glave svojih pacijenata u mamin uvijač za trepavice i izliječiti ih do kraja dok slušam kako kosti vrata hrskaju i pucaju. Danas u svojoj ordinaciji promatram te glave i njihove poklone i zamišljam ih kao cvrčke zarobljene u staklenci koji me podmićuju i nagovaraju da ih pustim iz tamnice u koju su upali. Neki od njih prežive. Mnogi dođu prekasno. Promatram izraze lica svojih pacijenata dok im čitam dijagnoze i određujem terapiju, dajem upute i naređenja i potom ih puštam iz svog hrama kao Bog. Moju ordinaciju održava jedna od medicinskih sestara kojoj sam operirao majku preko reda i nisam prihvatio njene darove ali jesam njenu uslugu čistačice. Ona sva sretna nakon mamine uspješne operacije dolazi sat vremena ranije na posao da ispolira moj hrastov stol, prebriše prašinu sa mojih diploma i uglanca moje bolničke papuče. Ona zalijeva cvijeće, prozračuje prostorije i provjerava moje mailove. Predivna djevojka sa sela koja je beskrajno zahvalna jer sam samo radio svoj posao…
Nikad nisam imao društveni život, uvijek su to bili kolege i kolegice s kojima sam uvijek pričao o bolestima, liječenjima i uvijek istim temama. Doktori se druže međusobno na večerama, skupovima i kongresima i nemamo mnogo toga zajedničkoga sa običnim ljudima jer nitko ne razumije našu profesiju. Nitko ne zna za komplicirane zahvate na operacijskom stolu koje mi vršimo da spasimo vašu bolesnu guzicu pa nema smisla da se sa tim guzicama družimo i pričamo osim o jedinoj zajedničkoj temi a to je bolest. Kad pričamo sa drugim ljudima oni su bolesni. Mi čitav život pričamo samo sa bolesnicima i sebi istima. Mi smo lijek za svaku bolest. Ono što smrtnici vjeruju o sebi je kako smo potrebni, neophodni i važni za svijet. Smrtnici vjeruju u našu moć i značaj za ovu planetu više od svega i u svakom društvu naš status je identičan. Mi smo nedodirljiva bića u bijelom. Smrtnici nikad ne pomisle kako mi ne bi imali posao, kuće, automobile, beskrajne ručne satove, rijeke parfema i umjetničke slike koje nam ukrašavaju život da nema upravo vas i vaše proklete bolesti.
Ja sam mlad doktor iako već operiram i naveliko liječim moja karijera onkologa je uspješna iz prostog razloga jer nema tko da liječi u ovoj zemlji narod i svi pametni doktori su otišli i svoje karijere izgradili negdje drugdje. Ja sam ostao u svom gradu, idem na Svetu Misu nedjeljom i čitam pred svima redove iz Biblije kad dođe red na mene a red je svaki put jer ja sam Doktor. Svećenik za vrijeme Svete Mise nakon propovijedi lijepo naglasi stotinama lica okupljenih pored oltara ovim riječima ”A sad će nam naš cijenjeni doktor Siniša Glavonjić pročitati nekoliko redova iz Biblije”. Svećenik koji me najavljuje naglasi kako sam cijenjen, doktor i kako će upravo jedan doktor pročitati nekoliko redova smrtnicima iz svete knjige. Nije važna Biblija u tom trenutku i ja to znam. Biblija je u drigom planu i svi gledaju u mene-Doktora. Ja se polako primaknem oltaru i bacim letimično pogled po sijedim glavama i mladim licima a potom se blago nakašljem kako bi moje čitanje bilo besprijekorno kao i čitanje dijagnoza. Volim pažnju dok čitam, pričam, govorim, hodam, jedem, pijem serem i postojim. U tom trenutku dok me cijela crkva gleda ja uživam i to je vrhunac mog društvenog pojavljivanja sa ostalim smrtnicima. Ja i vi se možemo družiti jedino pred Bogom i to je sve. Lagano se nakašljem ako je preostao i jedan jedini zvuk u crkvi sačekam da se utiša i potom pročitam nekoliko redova nakon kojih se narod prekrsti i izgovori tihu molitvu najčešće u tim molitvama molite za zdravlje zar ne?
Ja znam kako narod moli za zdravlje i uzbudim s ena oltaru pored kipova Djevice Marije, raspela Isusa Krista i velikih slika koje prikazuju scene iz Svete Knjige. Ja znam kako se okrećete naslikanim anđelima i svecima oko sebe moleći se za najvažniju stvar u životu a to je zdravlje bez obzira kakve molitve imali prije te posljednje ništa nije važno jer za svaku od tih molitvi jedino je potrebno vaše zdravlje a tko vas liječi? Liječe vas doktori.
Taj osjećaj dok slušam tihe molitve smrtnika i stojim rame uz rame sa prikazima Boga sojetim se kao najveće božanstvo koje je sišlo među smrtnike iz svoga hrama ordinacije da posluša vaše molitve, pregleda grešne ponude i podijeli svoje vrijeme i prisutnost vama nezahvalnima i bolesnima. Nakon nedjeljne mise ja idem na ručak sa svojom ženom koja je žena jednog doktora. Svi je poznaju u društvu kao takvu. Nikad nitko ne kaže kako je ona cvjećarka koja radi vrhunske bukete i ima vlastiti posao kao što i ja imam svoju ordinaciju. Beznačajna je. Moja supruga je obična žena koja je imala sreće da se uda za jednog doktora i to je sve. Promatram je ponekad dok vozim svoj skupi audi i vidim kako se lijepo uklopila u moj život. Ona je savršena žena jednog doktora. Prava dama, gradska cura koja ima dobre manire, dolazi iz pristojne radničke obitelji i nema iza sebe brdo veza i vezica koje bi je opterećivale u braku sa mnom. Ona je bezbojna masa za modeliranje i to je bila od prvog dana kad smo se sreli. Moja supruga je također jedna od vas smrtnika i nije vrijedna pomena dok postoji sa mnom bila je i ostala samo žena jednog doktora i kao takva će jednog dana i umrijeti.
Pacijenti donose nove darove, dani i godine prolaze a život je sve ljepši i ljepši. Vozim bolju verziju audia sa grijanjem u sjedalima, u ranim jutrima dok prolazim gradom jureći prema svojoj ordinaciji znam kako me čekaju moji smrtnici sa svojim bolestima i kako ću i danas izgovoriti presude i odrediti budućnost svima njima. Lijep osjećaj. Nema ljepšeg osjećaja od zahvalnosti na licima ljudi koji su izbjegli smrt zahvaljujući mojoj pomoći. Nema ljepšeg osjećaja zaista osim onog osjećaja krajnje moći iznad njihove sudbine a to je dok leže nepomično kao cvrčci zalijepljeni za bijelu maramicu. Režem ih duboko u trulo meso i kidam mrtve dijelove koji smrde unutar njih, bacam komade mišića zahvaćenih metastazama ili jednostavno otvorim gnojne i smrdljive rane i ustanovim da nema lijeka i ponovno ih zašijem. U ordinacijama i na bolničkim posteljama potom vidim beznađe na licima koja su vjerovala da ima lijeka. Oni bi me htjeli okriviti ja to dobro znam ali ja potom naglasim kako nisam Bog i nisam svemoćan. Sve je sad u Božjim rukama volim to naglasiti jer su onda moje ruke potpuno čiste. Znalo se desiti da nisam imao volje da očistim ranu do kraja, zašijem kako treba, otvorim na vrijeme cistu koja je kasnije pukla kao otrovni balon unutar mog pacijenta gušeći ga u bolovima i suzama. Znalo se desiti da ljudi umiru zbog mene ali to sam prešućivao i nitko se nikad nije žalio jer nema kome i nema zašto. Svi umiru na kraju krajeva i nikad ništa nije bilo sumnjivo jer ja sam doktor a doktori sve znaju!
Dobio sam predivnu sliku koja se odlično uklapa u moju ordinaciju kao i sve ostalo i svi su je htjeli vidjeti kad sam konačno skinuo karton sa velikog okvira. Pacijentica koja je prebolovala leukemiju kupila mi je rad jednog umjetnika koji slika školjke i leptire, djecu i puževe. Na slici je prikazano more i beskrajan niz plavih valova prepunih velikih bijelih školjki koje su se presijavala u sitnim česticama zlatne prašine po tamnim rubovima indigo plavih valova na azurnom nebu. Pitao sam tko je autor a ona je rekla da je riječ o mladom akademskom slikaru Marku Šaravanji i kako je to bila najljepša slika u galeriji umjetnina koju je posjetila u Dubrovniku kad se oporavljala ovo ljeto. Rekla je kako je ta slika sa nizom bijelih školjki posjetila na mene. Ona je inače obrazovana i mlada kćerka bivšeg generala i njeni pokloni su cijelo vrijeme bili veoma značajni za vrijeme njenog liječenja. Statusni simboli poput nakita, auta, velike kuće i umjetnina su dio doktorskog načina života i uklapaju se. Zahvalio sam se ali ona je naglasila kako ona treba biti zahvalna i nisam joj se protivio, nasmijana i vedra ustala je i otišla iz ordinacije sa širokim osmijehom djevojke koja je upravo dobila oprost za svoje grijehe, lijek za svoju bolest i kartu za budućnost. Slika je sutradan stajala iznad mene u ordinaciji kao bi je svi smrtnici mogli vidjeti uz moje cijenjene i velike diplome. Prašinu sa njenih okvira uredno je brisala moja medicinska sestra a pacijenti bi ponekad pogledali preko moga ramena i gledali u dubine mora naslikane iza mojih leđa. Lijepa je? Tko je naslikao? Kako divna slika znao sam čuti komentare svojih posjetitelja i na početku mi je to prijalo a onda mi je počelo smetati…
Sklonio sam je na drugi zid nasuprot mene kako bi je samo ja mogao gledati a iza sebe opet okačio u sredini sva svoja priznanja, diplome i papire koji potvrđuju da sam ja netko i nešto. U mojoj ordinaciji ne smije postojati netko drugi ili nešto drugo osim da se uklapa u moj život a ta slika je vremenom uzimala više pažnje od mene u trenucima razgovora sa mojim pacijentima. Znalo se desiti da ljudi sa teškim dijagnozama na trenutak zaborave mene i moj govor i pogledaju daleko preko moga ramena u naslikano more iza mojih leđa. Ponekad sam znao uhvatiti pogled nekih mladića i djevojaka koji bi prešao preko moje glave kao da ne postojim i odveo ih sve do dubina te slike i to mi je počelo smetati jer pažnju smrtnika smijem dobiti jedino ja-Doktor. Znalo se desiti da budem ljubomoran u vlastitom hramu na komad nečega što meni ionako već pripada a to je bila ta slika beskrajnih bijelih školjki u tamnom moru i gušila me. U životu sam dobio mnogo poklona, kuverti i kutijica sa lijepim i diskretnim papirom ali nikad nisam mogao kuvertu otvoriti ispred svojih sestara i kolega i pokazati šta imam i šta sam dobio. Ne bi bilo etično da pokazujem poklon koji je jedna bijela kuverta sa debljim slojem novčanica ili ručni sat koji bi odmah sutradan mogao staviti na ruku i ponosno prošetati u svojoj bijeloj uniformi znajući da se taj poklon nazire na mojoj ruci sa svakim mojim pokretom. Ručni satovi se nikad ne stavljaju odmah sutradan na ruku, kuverte se ne otvaraju sve dok posljednji smrtnik ne ode ali ovu sliku sam mogao svima pokazati jer umjetnost je za sve i svakoga pa i za smrtnike koji dolaze u moj hram. Od svih poklona koje sam dobio jedino sam taj mogao odmah i javno pokazati kao dio svoje baštine zarađene na tuđim bolestima i njihovim liječenjima i taj poklon je bio otrovan u svojoj srži. Nikad mi nitko nije rekao kako predivan ručni sat imam dok bi listao nalaze i lijepo prepisivao dijagnoze. Nitko se nije usudio da komentira ili pita odakle mi svi ti satovi,? Zašto mirišem svaki put drugačije kao da dolazim iz najboljih parfumerija? Kako to da sa doktorskom plaćom imam audi koji mi grije guzicu dok dolazim na posao? Nitko nikad ništa ne pita doktore ali svi sve znamo. Umjetnička slika u mojoj ordinaciji je bila izuzetak i svi su pitali za nju, njeno porijeklo, priču koju donosi i tko je naslikao. Nisam imao odgovore prvih mjeseci, nije me zanimalo i smatrao sam umjetnost nebitnom. Za mene je umjetnost bila samo dobar dodatak, statusni simbol koji će drugima pokazati šta sve imam a oni nemaju i ništa više od toga. Tek kad sam je premjestio na drugi kraj ordinacije i bolje pogledao bilo mi je jasnije zašto je ona djevojka rekla da je podsjeća na mene.
Slika je prikazivala more, valove i potom mnogo morskih školjki na obali kako natrpano leže u raskošnim tonovima sive, zlatne i bijele boje. More je bilo tamno i intenzivno i djelovala je zaleđeno u vremenu i prostoru kao neka torta ukrašena sa previše detalja koju te strah dodirnuti i načeti a to ipak želiš uraditi i biti prvi koji će narušiti njeno savršenstvo. Ova slika je predstavljala smrt. To mi je postalo jasno gledajući u prazne školjke bez mesa izbačene na površinu obale. Nema života u njima. Prazne ljušture bez duše i krvi poput mrtvih tijela na mom stolu kad se zadnji trzaj i zvuk aparate ugase. Smrt naslikana kao bombonjera i prodana kao lijep suvenir bez ikakvih pitanja, smrt koja jednu djevojku podsjeća na mene. Praznina je izbijala iz svake čestice i poteza kista kroz okvire ove slike i curila kroz moju ordinaciju preko mojih diploma poput vječnog spomenika kako je sve prolazno i ništavno. Tijela koja liječim su meso ovih školjki i jednom će to meso nestati, prestati postojati i sve što će ostati iza mene i ovih ljudi bit će naše ljušture. Ostaju naše ljušture prazne i krhke kao zadnji dokaz da smo nekad postojali. Kad ja umrem ostat će ova slika iza mene i nadživjet će me. Nadživjet će i umjetnika. To ne mogu dopustiti. Pravo na vječni život imaju samo bogovi a umjetnici nisu doktori, nisu bogovi poput mene i nemaju moć nad vremenom kao ljudi u bijelim uniformama. Mi liječimo, produžujemo život, dajemo vam vrijeme i na kraju mi kao doktori zajedno s vama-Izgubimo.
Umjetnik se ruga kroz svoje slike. Podsjeća nas na prolaznost, krhkost trenutka, nepostojanost i nesigurnost izraženu kroz samo jedan prikaz trenutka vremena i prostora gdje jedan val prekriva sve te školjke. Sliku sam brzo sklonio sa zida i stavio jednu divnu reprodukciju koja se odlično uklapa sa mojim diplomama. Ne privlači previše pažnje i sada je sve kako treba. Smrtnici kad uđu gledaju ponovo u mene, slušaju šta im se kaže, pažljivo promatraju moje ruke na radnom stolu sa velikim sjajnim satovima koje mijenjam s vremena na vrijeme diskretno primajući debele bijele koverte sa lijepim žrtvama u zamjenu za kupovinu vremena na ovom svijetu. Školjke naslikane na tamnom moru stoje u podrumu prekrivene bijelom plahtom kao da su mrtvi bolesnik kojeg netko treba odnijeti u mrtvačnicu. Razmišljao sam o tome da je rasiječem po površini kao mrtvog kukca i gledam kako se platno kida zajedno sa lijepim i svjetlucavim nijansama mora ali bi svaki put iz nekog razloga zastao. Ne želim gledati u prolaznost, ne želim se podsjećati da će ovo jednog dana prestati jer to nije moguće za moj svijet. Ne želim sebi priznati da će svi satovi nošeni na mojim rukama jednog dana stati zajedno sa vašima. Ne želim saznati kako će sve bijele kuverte i moje bijele uniforme jednom biti ljušture svega onoga što su kupile. Ne želim shvatiti da ću zajedno s vama jednog dana umrijeti kao i svi ostali smrtnici. Ne želim gledati u nešto što će ostati nakon mene kad moje ime bude na smrtovnici poput vašega jer ja nisam kao vi!
Ja sam Doktor!