Stvaranje moderne umjetnosti neki autori vide kroz otpor politizaciji i upotrebi iste za praktične, socijalno-upravljene ciljeve. Modernizam ostaje vezan za tradicionalni pojam umjetnosti,te insistira na autonomnosti umjetničkog djela.
Desilo se da upravo takva moderna umetnost ponikla u opiranju politizaciji i upotrebi umetnosti u vanumetničke svrhe pedesetih godina putem masovne reprodukcije i kulturne industrije bude i sama institucionalizovana i iskorišćena za potrebe dnevne politike; već šezdesetih godina uočava se pobuna, ali ne u smislu odbacivanja modernizma, već pobuna protiv institucionalizovane varijante modernizma. Ta pobuna se kasnije određuje izrazom postmoderna. (Uzelac; 2003 ; 430) U tom momentu karikatura dobija određenu važnost kao angažovana umjetnička tvorevina.
Karikatura jeste, u obliku crteža, izraženo stajališe u vezi određene tematike (ukoliko je karikatura angažovano-socijalnog karaktera), uglavnom satiričnog sadržaja. Crtež omogućava jednostavan način poentiranja stvari ili predstavljanja situacije. Jedan od najtiražnijih satiričnih časopisa, koji je pažnju javnosti privukao provokativnim karikaturama jeste francuski časopis Šarli Ebdo, časopis antiklerističkog stajališta, koji ima anarhističke korijene.
Nakon terorističkog napada dolazi do podjeljenih reakcija istočne i zapadne hemisfere, različitog odnosa spram tragedije (viđenja skandaloznog, provokativnog, terorističkog čina,…) ;
-Istok prećutno odobrava napad, smatrajući da je samo djelovanje časopisa krivo za nemili događaj zbog neuvažavanja suprotnog, kleronacionalističkog ubjeđenja (Rusija zabranjuje karikature sa tematikom vezanom za svete likove.) Istok, svikao na pokornost, osuđuje slobodu umjetnika, govori mu ; „ovo mora da ti bude sveto ili ćeš biti kažnjen“, i taj čin kažnjavanja preuzima na sebe ne ostavljajući svevišnjem da izvrši sam procjenu.
-S druge strane, na sekularnijem dijelu, zapadnije od Istoka svijet se oblači u francusku zastavu plačući zbog nekog osjećaja tjeskobe, bliskog osjećaja nemogućnosti izricanja (izražavanja stava, mišljenja), jer je i sam Šarli Ebdo, preko karikatura, na vrlo slikovit način prikazivao stavove njih, dominantne na Zapadu. Žrtve nisu bile toliko bitne, strahotan je napad na simbol, slovo slobodnog svijeta koje je nejasan znak polupismenom naoružanom stanovništvu na suprotnoj strani. „Trikolorima“ nije bilo bitno kako izgleda plakati zbog par ljudi dok po pustinjama ginu i krivi i nevini, napuštena djeca i izgubljeni muževi, možda gomila njih koji su mogli nešto kreativno izroditi.
Sva zavrzlama oko pomenutog zbivanja svela se na stav : da je potrebno organizovano se angažovati u borbi protiv terorizma. Šarli treba da ostane kao simbol bezličnosti, simbol osjetilne deprivacije čovječanstva spram svega onog što ih okružuje, spram apsurdnosti koja svakodnevno koordiniše svakim aspektom života individue. Je ne suis pas Charlie!