Zatvorim oči. Oglušim na sve oko sebe. Bježim u neki daleki svijet u kom nema ničega od ove stvarnosti koja me okružuje. Ne ide, previše je svega toga već preslikano u mene. Ne mogu pobjeći. Gdje god da krenem ponijeću bar djelić ove otrovne sredine. Zarazne, jer nema šanse da budeš u njoj više toliko kratko da bi otišao bez posljedica. Pomirimo se s tim. Tu smo- gdje smo. I to smo što smo. Nisu oni na vlasti gori od nas- mi smo ih po sebi birali. Nisu ni oni ispod nas gori od nas, ni jadniji- i kroz njih možemo vidjeti sebe, ako se samo zapitamo zašto ih puštamo da budu gladni, bosi i poderani. Nisu jadni oni, jadni smo mi. Da nismo, ne bi ni oni bili takvi kakvi su. Sve je ovo začarani krug. Samo trebamo shvatiti da smo mi ona tačka oko koje se sve vrti. Ne mi kao masa, već mi kao pojedinci. Nauči da drugi nije bolji ili gori, već da je samo drugi. Da je isto što i ti, ali da eto samo nije ti. Nauči da želi za sebe, vjerovatno, isto što i ti. I nauči da ga ako ti ne želiš dobro njemu, neće ga ni on željeti tebi. I ne zapitkuj šta će biti ako on na tvoje dobro odgovori zlim. Nije on važan. Važan si ti. Ono što ćeš ti dati svijetu u kom živiš da bi tebi u njemu bilo bolje. Ravnaj ga po svojim djelima, ne po tuđim. Svijet je postojao i prije tebe. Postojaće i poslije tebe. Poslije nas. Neće on tebi dati ništa sam od sebe. Davno bi se isrpio da je davao. Naše je da damo. Najbolje od sebe. Iz sebe. Ne da očekujemo da nam se da. I ne očekujmo da će nam neko biti prijatelj ako mi to njemu nismo. Ali očekuj neprijatelja čak i onda kada si tom nekom prijatelj. Zaigraj to kolo... i zapamti- zlo koje činiš drugom je otrov kojim truješ sredinu u kojoj dišeš. A taj vazduh će ti se vratiti u pluća i ubićeš sebe samog...
