Ja bih to tako …
Nisam od velikih očekivanja, od snova koji se nikad ne bi ostvarili. Ponekad odlutam jer u lutanja se razumijem. Kažu.
Ponekad sebi dozvolim da odlutam izvan okvira koji su vezani za WANDERLUSTing momente. I nije da nemaju neke konekcije, naprotiv bol od nemogućnosti ostvarivanja snova direktno je vezan za ovu našu napaćenu državu. Neću da kažem pokušaj od države jer kakva god da je, moja je. Jer ako ništa makar ima neiskvarenu dušu i lijepu fasadu. Opsujem i zagalamim svaki put kada mi za neki posao treba treća osoba da bi me progurala. Nepotizam me uguši, njegova malignost me sve više nagoni na ljubav prema domovini, ali izdaleka.
Voljela bih da mogu, da imam neke paranormalne sposobnosti kojima bih uredila nek stvari koje me godinama tište. Nisam ja jedina koja bih se pretvorila u neku super junjakinju i po kratkom postupku sredila svakog vidžilanta koji bi pokušao da nam naškodi. Ne samo ljude , nego i njihove namjere, da svaku osujeti prije svakog pokušaja realiziranja.
Želje su mi i više nego realne, racionalne, ljudske. Da sam neko i nešto. Da sam. Neko i nešto. Nešto. Nekom jesam i zbog toga imam volju za snovima.
Za početak da ovu našu Bosnu i Hercegovinu prestanemo doživljavati kao neku nametnutu otadžbinu. Nije tvoja država Turska , niti je moja Hrvatska, Srbija. To su nam samo drage komšije, činjenica je da smo imali raznih nesluglasica i razilaženja, ali i ljudi u braku to imaju, a kamoli komšije. Sve one koji se osjećaju ugroženo i napaćeno poslala bih u one države koje toliko duševno i ponosno svojataju. Fino bih im spakovala užine, đeparac i mahnula na odlasku. Slobodno se javite, šaljite razglednice, ne vraćaj te se. Lako ćemo mi bez vas, ali da li ćete vi bez nas ?! Samo se jedno mjesto zvoe dom, ali ako ga ne osjećas svojim ,to je već nepodnošljiva tegoba postojanja.
Posao bi ućinila dostupnim svima. U istoj firmi bih zagoavarala zabavljanje i svi koji bih se uvezali imali bi poseban popust pri kupovini stana. Goodbye family affairs. Svaku trudnoću bih nagradila dodatnom platom i osnovala vrtiće u sklopu radnog kolektiva. Poslodavce koji su umislili da su neki feudalci i koji su prozveli armiju kmetova, koji ne smiju da progovore i samo se pokorno osmijehuju u strahu od kazne ili otkaza jer su samo potrosna roba, njih bih zakonom toliko opteretila da na svako pominjanje narađivanja slobodnog dana bih ima spucala kaznu koja bih tako unazadila da bi im trebali mjeseci za oporavak. Nije rad ono čega se narod boji, onaj psihološki stres koji nema veze sa radom, onaj koji ti nadređeni usađuju, to je ono što slomi duh, protjera vedrinu iz svake pore. Ohrabrivala starije da se prepuste ljepoti treceg doba i dokazala da na mladima svijet ostaje. Svako pominjanje riječi NAŠE i NJIHOVO bih novčano kažnjavala. One koji se vode nacionalnim ključem bih francuskim kljucem, kažnjavala. Osnovala bih zatvore toliko stroge da na pomisao na neku kriminalnu aktivnost, automatski dobiješ alergiju. Nikakvi dopusti,pomilovanja,praznici i slične gluposti. Nisam baš za rigorozne mjere ,ali pedofiliju, silovanje i slična iživljavanja bih tim prestupnicima istetovirala na čelo i pustila među narod. Ovu lakrdiju trojnog predsjedništva bih trajno zabranila i pustila da narod izabere jednog ,pa kakav god da bude. Ratne tvorevine poput Federacije i Republike Srpske izbrisala iz svih mogućih spisa i nikakav pridjev ne bih bio dozvoljen kad su upitanju gradovi,sela i zaseoci. Ivo Andrić bi napokon dobio ulicu u rodnom Travniku. Zakonom zabranila uvoz i komzumiranje sapunica sa posebnim akcentom na indijsko prodiranje na male ekrane. Kolateralna šteta rijetko kad ima pozitivan učinak. Isto kao i muzika sumnjivog kvaliteta sa još sumnjivijim izvođačima. Nisu oni krivi što nude svoje komzumetsko smeće, mi smo krivi što ga potajno priglimo. Besplatno liječenje bi imali svi , a svako iznuđivanje para bi vuklo za sobom posljedice oduzimanja radne dozvole. Opet , nisu krivi oni što primaju mito, krivi smo mi koji ga dajemo a ništa ne poduzimamo. Psihologija obićnog Bosnaca i Hercegovca je toliko prosta da svaki stranac koji kroći u našu državu osjeća se toliko poželjnim da se uplaši od silnog gostoprimstva. Ćevape bi zaštitila jer moguće je da ga drugi ažurniji narodi prisvoje. Jednom za sva vremena dokazala da su ćevapi u Vezirskom gradu ,jedni od najboljih, ako ne i najbolji jer ne može sve što valja da potiće iz glavnih gradova. Migracije ljudi bih podržavala sve dok bahatost ne bi bila ispoljavana. Raznolikost je ono što nas ćini jedinstvenima i poznatima u svijetu. Ne moraš da budeš obrazovan i imućan,ali moraš da poštuješ sredinu kojoj boraviš. Moje selo ljepše od Pariza. K`o da je sad Pariz nesto, pa našem Trebinju, Mostaru, Tuzli i Sarajevu nema ravnih.
Sportski duh nije nešto čega nama fali ,ali zalagala bih se izgradnju mjesta gdje bi se on mogao ispoljavati. Naši Zmajevi su nam pokazali da smo iako mala država, itekako vrijedni pažnje i bila bi prava šteta da se to ne ponavlja. Toliko sreće koju smo okusili kad damo gol, nismo osjetili godinama. Šta će tek biti kada u Brazilu pokažemo zube!
Ne treba nama puno , treba nam samo pravih ljudi,stvarnih ljudi koji su u stanju uraditi prave stvari u pravom trenutku. Silni utopijski snovi. Izbori se bliže da li ćemo opet pasti na ispitu zrelosti? Jednu jedinu stvar koju bih voljela da uradim, a to je da sve ljude neopterećene vjerom, bojom kože, statusnim simbolima, i ostalim ograničenim momentima, ujedinim u jednom cilju ,a to je izbor onog jednog vođe. Time bi nadmudrili one NAŠ i NAŠE i napokon prodisali ovaj naš nadahnjujući zrak.