Od kako sam se vratila iz Švedske i odlučila da državu, koja je paradigma demokracije i uzor građanskih sloboda, zamijenim za bosanskohercegovačku stvarnost ne mogu dobiti odgovor na pitanje-Zašto ovdašnji ljudi šute?
U ovoj poslijeratnoj BiH dosta je nepravde potrlo njene narode i one konstitutivne a i one ostale a svi uporno šute. Tu i tamo se digne neki glas nekih obespravljenih radnika ali to je sve više liči na vapaj očajnika i završi obično kao pucanj u prazno. Razumijem zašto su naše poslovice iz prošlosti pune hvale „šutnje“. Kao narod koji je stoljećima bio pod okupacijom nismo baš imali puno prostora za „bunu“ i dizanje glasa protiv nepravde. Kad smo zadnji put bili slobodni tokom prošlosti? Možda prije dolaska Turaka na ove prostore. Možda.
„Šutnja je zlato.“ „ Ne talasaj!“ „ Veži konja gdje ti aga kaže“…“Kadija te tuži, kadija te sudi“… Mogla bih ovako u nedogled nabrajati stare narodne mudrosti odnosno „omiljene“ poslovice naroda ovih prostora a posebice iz Bosne i Hercegovine. Odkada smo pali pod vlast Turske,odnosno Osmanskog carstva, ovdašnji se narod nerado buni. Razlog tomu su dakako rigorozni zakoni okupatora koji je smrću ili progonstvom kažnjavao sve one koji su se usudili reći nešto ili se pobuniti protiv vlasti. Tako je završio i, po meni rijetko pominjani, Husein-kapetan Gradašćević, borac za autonomiju Bosne, poznatiji kao Zmaj od Bosne. “Boga se bojim malo, sultana nimalo, a vezira k'o dorata svoga”, jedan je vjerovatno od najpoznatijih citata Husein-kapetana Gradaščevića. Ali ga rijetko ko spominje na ovim prostorima. Puno su poznatiji ovi koji propagiraju šutnju.
U tim totalitarnim, apsolutističkim sistemima šutnja je bila opravdana. Progovoriš o nečemu što se vlastodršcu ne sviđa –ode ti glava sa ramena dok si rek* o keks. Mrak te proguta. Nema te. Ta praksa zastrašivanja „onih koji dižu glas“ se nastavila u doba Jugoslavije, u komunističkom sistemu koji nije imao milosti prema ikome ko se usudio usprotiviti drugu Titu, Komunističkoj Partiji i ostalim „bratsvenoijedinstvenim“ istomišljenicima. Nisi morao čak ni reči ništa, dovoljno je bilo da je tvoj komšija/susjed, odan „do bola“ partiji, pomislio da si ti „mislio“ nešto protiv PARTIJE. Goli otok ti ne gine. Razumljivo ljudi su šutjeli iz straha. Opravdanog straha za svoj život. Ali, i tada i u takvim sistemima je bilo „buntovnika“. Bilo je ljudi koji nisu pristajali da svoj život provedu kao kukavice i budu potlačeni jednoumljem. Slava im. „Hrabar čovjek umire jednom a kukavica nekoliko puta“
A pitam se šta to ljude prisiljava danas da šute? Jel to neka genetska malformacija koju smo „pokupili“ od svojih predaka tokom evolucije? Dug je bio period u kome smo morali šutjeti.
Sada smo valjda došli u neki stadij demokracije, koju smo silno željeli, da kažemo ono što mislimo o svemu pa i o vladajućim strukturama. Ljudi i dalje šute. Poneki progovore ali po čoškovima, jedni drugima, pljuckamo sa strane, na kafi, na ulici, nekom ko je u „sličnoj kaši“, iza leđa ali da dignemo glas-eeeeee to je već teško. Dobili smo pravo čak i da prosvjedujemo, javno, što je prije bilo nezamislivo. A gdje smo mi? Šutimo. Običan narod bi ponekad i progovorio ili istupio u nekim protestima ali vidi vraga-sad Vlast nije briga! Imaju iza sebe svoje odano biračko tijelo. A oni se ne bune. Gdje ćeš protiv svoga-gluho bilo?
E ti, koji su članovi neke političke stranke rijetko će ukazati na nepravilnosti u radu te stranke bojeći se da ne „izgube“ priliku za neku funkciju, strpljivo će čekati da „aga“, ma koliko on nepravilno radio, “sjaše” da bi oni došli na red. Ako se neko pobuni da je nešto urađeno mimo procedure sakupi se njih nekoliko i proglase ga ludim ili da ga optuže da radi protiv interesa stranke. Možda ljudi misle da onaj ko ima neku „funkciju“ u stranci ne može nikako pogriješiti. On je Vlast. A Vlasti se bojiš. To ti je u genima.
“Mi poštujemo i štitimo sva nagomilavanja moći, jer se nadamo jednom ih naslijediti.“ Rekao je Miroslav Krleža.
Bilo kako bilo šutnja je zagarantirana i proteže se kroz sve segmente društva. Pitam se zašto smo se onda borili? Za slobodu, ravnopravnost, demokratski sistem, pravo na odlučivanje…Kome to treba u zemlji u kojoj toliko ljudi odluči ne izaći na izbore ili poništi glasačke listiće? To je njihov način da- ŠUTE.
Mogla bih ovako u nedogled i gdje god krenem naiđem na isto-šutnja. Pitam se ko zna da u normalnim demokratskim društvima uvriježena neka druga poslovica o šutnji? Ona glasi:“ Ćutanje je znak odobravanja“. E pa ako Vam je u modernoj Bosni i Hercegovini, čiji je Ustav skrojen po „danteovim aršinima“ sve „potaman“ onda šutite. Ja se nisam vratila da šutim. Nisam ostavila zemlju u kojoj je normalno da čistačica bilo kom funkcioneru doslovce kaže: „Ne slažem se sa tvojom odlukom“, da bih ovdje šutjela. Ja se nisam počela baviti politikom da bih šutjela. Ja se nisam uključila u stranku da bih bila evidencija.
Izvinite me preci, hvala na naslijeđu, ja neću da šutim.