Ja sa svoga sarajevskoga prozora svoje radne sobe vidim brdo prepuno kuća, zapravo i ne vidim brdo. Da nema kuća, vidio bih brdo. A te kuće su u naselju čije ime ne znam. Daleko je od mene oko pola kilometra, preko pruge mostom pješke stignem do prvih kuća pored ceste koja prolazi podnožjem tog brda. Znam da su lijevo i desno od tih kuća smještena padinska naselja Buća Potok i Boljakov Potok, ili Buljakov Potok. A ovo između u što gledam svaki dan kroz prozor, ne znam kako se zove.
Jako je strmo, vdim farove automobila kako se penju visoko uzdignutom horizontu crvenom od krovova iscrtanom pravim i kosim linijama, obrisima kuća, farovi kao da dozivaju Betmena upereni u nebo. Želja mi je prošetati nekada tuda, ama ne nalazim vremena. Vidim s prozora onaj dio strme ceste odmah do semafora, čini mi se da vidim i semafor – koriste ga pješaci što idu pored moje zgrade prema tom naselju.
U sumrak vidim i boje fasada, od bijelih, preko rozih, žutih i sivih, a ima jedna plavkasta – mada mi boje slabo idu – naselje je svakako šareno. Vidim jako mnogo sijalica ispred kuća, dio toga je ulična rasvjeta, a dio su i osvjetljenja iz avlija, s balkona i s prozora kuća.
Neki dan sam išao glasovati. Nisam ni znao da je zapravo moje glasačko mjesto baš u tom naslju, s početka ulice. Pogledam na gugl mapi gdje je ta i ta ulica, i krenem. Prođem pored one pekare, odmah ispod moje zgrade, što se također vidi s prozora, krenem dalje prema onom pješačkom nadvožnjaku – tu sam zapravo i bio s autom, bila jedna automehaničarska radnja – nisam nikad pješke zakoračio tuda. Stepenicama preko pruge, i hop, na onu glavnu cestu, semafor. Čekao sam možda dvije minute da se pusti zeleno za pješake, a auta kao rijeka prolaze, spora rijeka doduše. Pređem cestu na zeleno, i krenem koračati onim dijelom ceste koju vidim s prozora. Okrenem se prema zgradi, vidi se moj prozor, nema šta. E baš mi drago što napokon tuda koračam. Skrenem odmah desno, jer tuda me navodi mapa, kad banem pred onu veliku žutu kuću. Eto nisam znao da je to knjižnica, mjesna zajednica i kulturni centar moje mjesne zajednice. Nije nikad nitko ni reklamirao neki događaj, možda i ne radi. Nebitno sad, uđem unutra, kovid vlada, s maskama smo, ima neki red od pet šest ljudi, pitam gdje se glasuje, a upita mene ovaj jedan iz koje sam ulice, pa pošto mu kažem, on mi reče da idem uz stube gore. Odem, tamo nema gužve, uzmem listove i glasujem za promjene. Ubacim ih u kutiju – mislim listove, ne promjene – i vratim se nazad. Usput me onaj što mi je provjerio osobnu kartu i što mi je dao onaj papir sa spiskom nas birača, da se potpišem, pitao odakle sam, kaže i on se preziva kao i ja, kad eto nije mi rod, moji su iz jednog kraja Mostara, a njegovi iz jednog drugog.