Teško mi je kao ženi pisati o ženama. Teško je pisati o ženama u vremenu kada je mnoge od njih tako teško kategorisati kao žene – bar ne kao sve ono sveto što žena predstavlja. Teško je pisati o svetosti riječi „žena“ i svega onoga što žena može biti kada je baš žena učinila mnogo u devalorizaciji same sebe. Teško mi je svjedočiti njen kvalitativno-moralni pad i odsutstvo samosvijesti. Ali, svjedočim.
Postoje poslovi koje nikada ne bih radila ni kada bih doslovce umrla od gladi jer ih smatram ekscesivnim prelaskom iz okvira sebe, u konačnici izlaska iz svojih uvjerenja i ubjeđenja, stavova.
Juče prođoh Crvenom ulicom. Nisam znala njeno značenje i činilo se da sam jedini turist u Amsterdamu koji to nije znao.
U Holandiji je najmanja stopa registriranih silovanja u Evropi i legalizacija prostitucije se vezuje za to. Psihologija ljudi valjda dokazano djeluje po principu da dozvoljeno nije toliko interesantno. Ne znam koliko je u Bosni to aplikativno. Živimo neki vid suprotnosti gdje je dostupno apsolut želje.
Helem, prođoh sokak. Mali. Rekoše mi da je takvih više. Sokak uzak tek toliko da se mogu mimoići dvoje ljudi a zidovi u obliku izloga u kojima stoje žene koje nude svoja tijela. Dugo nisam osjetila veću jezu .. Prošla sam brzo, ali dovoljno da svakoj pogledam u oči … osjećaj kao kad prolaziš kroz cirkus i gledaš u one životinje tužnih pogleda ne bi li im ko udijelio hrane, pomilovao ih ili ih spasio jer im tu nije mjesto. Nisam vidjela ništa požudno niti osjetila išta osim mučnine u stomaku. Nije to ni sažaljenje ni gnušanje. Nego, neki nedefinisani žal. Neka klaustrofobična tjeskoba srca.
Na kraju sokaka iz jednog izloga izašao je neugledan i debeo muškarac, za njim jedna od tih žena. Njihovo pozdravljanje u trajanju sekunde se u mojoj glavi odvijalo kao kratki film dok sam se s njima mimoilazila u tom uskom prostoru. Pitam se da li je on nečiji suprug, nečiji otac. Šta nekoga stavlja u okvire te potražnje a šta u okvire ponude ? Čini se kao da je prodaja uspješno izvršena. Klijent zadovoljan. Prodavačica zatvara kasu i čeka novog kupca.
Izlog u staklu sa ženom koja stoji u vešu i pohotno poziva prolaznike je znak da je trenutno slobodna, a navučena zavjesa je znak da je zauzeta. Pitam se da li je to stavljanje zavjese na sopstvenu stvarnost na par minuta? Da li tako i loši brakovi navlače zavjese na svoje stvarnosti ?
Provela sam u ulici tek par minuta, ali dovoljno da jeza pređe u gubitak daha. Izlazim iz ulice užurbano kao iz zatvorene kutije u kojoj nisam imala zraka danima.
Ljubav je ta koja stvara, popravlja, čini smislenim, mijenja pojedinca, grupu, društvo, svijet. Ako nema ljubavi, čega onda ima?
Kako se to ljubav prodaje? Kako se to ljubav kupuje ? I da li je ono što se može prodati ili kupiti uopšte ljubav? Da li je ljubav potpuno bespotrebna stvar?
Ne znam šta žene pretvori u robu. Zaista ne znam. Da li je to neki mind set iz djetinjstva ili zabluda da sticanje imetka na „lak“ način nije prodaja i izdaja same sebe, ne znam. Samo znam da mi se tijelo zgrčilo od pomisli da takav čin svog tijea pretvorim u kuću, auto, stan, posao ili status gospođe.
Život je danas valjda samo zarada. Ima mnogo njenin načina i oblika ali neovisno o prefiksima, to je i dalje tek zarada. Šta navodi te žene da se time bave? Koji je to stepen siromaštva materijalnog ili umnog, ne znam, a možda je tek naučena i prihvaćena svijest o lakoći zarade?
Pitam se da li je život koji se prodaje uopšte vrijedan pravljenja i življenja i da li se pravimo i živimo da zaradimo ili da ostavimo traga na ovoj planeti?
Pitam se koja je razlika između staklenog izloga s nevidljivim rešetkama u kojem stoji prostitutka nudeći svoje tijelo od žene koja stoji u izlogu lažnog braka ili recimo sponzoruše?
Mislim da je nema. Tek percepcija o izlogu koju stvara papir o braku koji potpisuje „poštena“ žena ili žena koja je u „uređenoj vezi“ vođenoj interesom.
Isto je to – dobrovoljno silovanje tijela, duše, bića i sve za puki novac. Samo eto, brak ma kakav bio i veza ma kakva bila spadaju u „drušveno-prihvatljive“ okvire pa su takve žene valjda „superiornije“ od ovih u izlogu.
Koliko žena liježe u postelju i gnuša se dodira supružnika pokrivajući svoje gnušanje društveno – prihvatljivim okvirom ( zavjesom ) poštene žene ? Koliko žena mijenja partnere u „uređenim vezama“ interesom vođenim? Sponzoruša je mnogo ispod psihološkog, tjelesnog i duhovnog nivoa prostitutke. Mnogo ispod. Razlika je velika u „raditi u izlogu „ i „ živjeti u izlogu“. Prostitutka završi radni dan i ide živjeti svoj život. Sponzoruša iz njega ne izlazi. Žena u lošem braku iz njega ne izlazi.
Samo zato što žena u lošem braku ne vidi svoj izlog-zatvor, ili ga nije svjesna, ne znači da on ne postoji i da ga drugi ne vide.
Nesretno udata žena iz interesa morališe ženi iz izloga varajući sebe da je više od žene u izlogu. Varajući sebe da ona ne prodaje svoje tijelo, dušu i biće, silujući svjesno svoje tijelo za sliku u društvu.
To što je društvo setovano komplimentirati sve zarad interesa ne znači da kao bračni drugovi ili partneri u vezi zračite, već zaboli ljude za vas. I oni su se stavili u iste okvire pa ni vama ne žele bolje. Ni oni nemaju ljubav pa je ni vama ne žele.
Žena iz izloga će ugasiti svjestlo nakon kraja radnog vremena i u povratku u stvarnost će otići kući, platiti struju i vodu, ići živjeti život.
Žena u lošem braku ne gasi svjetlo jer živi mrak. Ona za razliku od žene iz izloga nema prekidač da ugasi svjetlo i ode živjeti život, jer je njen život taj izlog. Sponzorušin je život okvir trenutnog sponzora.
Nek’ svak’ živi kako želi, ali onako se pitam, zar je tijelo koje se prodaje tijelo a život sa cijenom život?
Ljubav je ljubav. Sve je drugo meso u izlogu. Pa koje je meso skuplje, meso u izlogu ili meso izvan izloga? Koje je meso jeftinije? Meso koje platiš pa poneseš kući ili meso koje ostaviš u izlogu?
Izloga je puno, izlagača još više. Neshvaćen je onaj koji ne želi biti ni izlog ni izlagač.
Razmišljam, tek onako … u glavi mi Akijeva pjesma „ A gdje je ljubav, ooooo, a gdje je ljubav? „ i mislim koliko sam zahvalna što nisam ni žena koja radi u izlogu niti ona koja u njemu živi.