Problem sa današnjim društvom je pismenost, i to dvije vrste pismenosti – klasična, da tako kažemo, i informatička/medijska pismenost. Imamo generaciju klasično pismenih ali informatički i medijski izgubljenih ljudi, kao i generaciju informatički slanažljivih, ali klasično neobrazovanih ljudi. Posebno smo srećni kad imamo nekog ko je i klasično obrazovan i informatički snalažljiv.
Obrazovan, pismen čovjek „klasičnog“ tipa zna da ispuni uplatnicu, zna kako funkcioniše javna uprava, zna šta je zakonodavna a šta izvršna vlast, i koji su osnovni principi komunizma ili demokratije. To neko okvirno poznavanje sistema u kojem živiš nije samo odraz velike škole, već i inteligencije jer se i u najnerazvijenijim okruženjima mogu naći ljudi koji poznaju i razumiju sistem.
Starije generacije, djeca komunizma, oni su poznavali sistem. Učili čitanje na Marksovim knjigama. Oni su sticali mentalne predstave o značaju društva, značenju pojedinca i finim mehanizmima koji održavaju društvo.
A nama se posljednih decenija gradila mentalna slika bezvlašća, haosa, nezakonitosti i nelogičnosti. Formulari su se toliko puta promijenili da više niko ne zna kako se ispunjavaju. A tek na internetu! Pa ko zna šta će se desiti ako nešto pogrešno klikneš i ode!
Kakva je situacija
BiH se (uglavnom silom) približava pravilima EU.
Jedno od pravila je i uključivanje građana u donošenje odluka. Na šta će to u praksi ličiti, vidjećemo, ali ljude prije svega treba obavijestiti da to postoji. Da oni, kao udruženja, pravna ili fizička lica, mogu učestvovati, ili bar pokušati učestvovati, u kreiranju javnih politika.
Radeći na tome, BiH je uspostavila onlajn platformu E-konsultacije, tako se zove, i omogućava zainteresovanim stranama da iznose svoje komentare koji će se odmah javno objavljivati, da primaju u sanduče sve dokumente i propise od interesa, i da na taj način upražnjavaju svoje demokratsko pravo.
To je nešto što treba učiti djecu u osnovnoj školi. Da čitaju propise koji im kroje stvarnost, i da prepoznaju svoje pravo učešća u njihovoj izradi.
U ovako nezadovoljnom društvu, ne bi trebalo da se desi da zakonodavac objavi poziv na javnu raspravu, a da se niko ne pojavi. Ili se pojave samo najveći igrači, pa sve liči na talove moćnika.
Patimo od kompleksa pojedinca. Kako smo naučili, pojedinac je niko i ništa, broj računa, matični broj, što bi rekao Dino Šaran, pojedinac je običan pijun.
Međutim, najveći sistemi (poput Kine) plaše se upravo tog pojedinca. Dovoljan je jedan pojedinac da preokrene sve, da povede ljude, ili posluži kao inicijalna kapisla za sile koje bujaju uprkos vanjom prividu kontrole.
BiH već godinama radi na reformi javne uprave. Sistemi se neminovno digitalizuju i otvaraju prema digitalnom građaninu, a taj građanin je korisnik koji zna kako funkcioniše država u kojoj živi, i koji zna gdje da klikne da bi dao svoj doprinos.
Ne smijemo postati društvo rijelitija u smislu da skupštinu gledamo kao Farmu. Ne smijemo biti društvo naprđivača koje ne dotiče činjenice da jako sporo usvajamo zakone, ili prebrzo, kao što je slučaj u Crnoj Gori. Svi smo u ovoj tranziciji i približavanju EU u nekoj svojoj trci, saplitani raznim društvenim i političkim preprekama, ali je narodna muka zajednička. Svijest o demokratskom društvu, osnovnim pravima i slobodama, i osnovnim obavezama savremenog čovjeka je niska. Svakodnevno unižavana rijelitijima i informativnim emisijama. Mi nismo glupi, a problem nepismenosti treba da rješava onaj ko je pismeniji. Klasično obrazovani treba da utiču na one koji to nisu, a informatički obrazovani treba da pomažu onima koji to nisu.
Stvarnost se digitalizuje. Više nije bitno šta je ko kome rekao, nije bitna udarna vijest, bitna je prednost koju je ova digitalna sadašnjica dala prosječnom čovjeku. Bitno je da neuki nauče da plivaju prostranstvima informacija, da paze šta gledaju, guglaju, komentarišu. Relevantnost se krije u virtuelnom svijetu. U njemu se pokreću revolucije, statusi odlučuju o karijerama, u njemu se upravlja identitetima, povjerljivim informacijama i finansijama. U njemu se aktiviraju garancije i plaćaju računi, pristupa kupljenom i bira šta će se kupiti.
Naša šansa nije u tome da idemo po kućama po provinciji i uvjeravamo ljude da može biti bolje. Da tresemo sive gradske ljude za ramena i vičemo „probudi se!“. Naša šansa je u tradiciji, u samoj ljudskoj prirodi, koja budućnost gradi novim naraštajima.
Naša šansa je u srednjeročnom planiranju, jer bismo za 10-15 godina mogli uzgojiti sjajne mlade ljude koji su i informatički pismeni, i kvalitetno obrazovani i osviješteni. Kad kažem obrazovani i osviješteni, mislim da su upoznati sa načinom na koji funkcioniše društveni sistem u kojem žive, da su svjesni prirodnog okruženja, i osnovnih ljudskih prava i sloboda. Naša šansa je u nedizanju ruku od djece. Nije važno da li odlaze ili ostaju, važno je da li to čine sa znanjem o svijetu. Naša šansa je u djeci koja vise na internetu jer tako učestvuju u eKonsultacijama. Naša šansa je u razumijevanju da su djeca itekako sposobna da nas oduševe, samo im je potrebno davati. Dijeliti znanja o prirodi, kulturi, umjetnosti, o iskustvima…a ne – držati gorka istorijskopolitička predavanja.
Jedino tako imamo šansu za pristojnu starost, starost koje se ne stidimo.
Problem sa današnjim društvom je pismenost, i to dvije vrste pismenosti – klasična, da tako kažemo, i informatička/medijska pismenost. Imamo generaciju klasično pismenih ali informatički i medijski izgubljenih ljudi, kao i generaciju informatički slanažljivih, ali klasično neobrazovanih ljudi. Posebno smo srećni kad imamo nekog ko je i klasično obrazovan i informatički snalažljiv.
Obrazovan, pismen čovjek „klasičnog“ tipa zna da ispuni uplatnicu, zna kako funkcioniše javna uprava, zna šta je zakonodavna a šta izvršna vlast, i koji su osnovni principi komunizma ili demokratije. To neko okvirno poznavanje sistema u kojem živiš nije samo odraz velike škole, već i inteligencije jer se i u najnerazvijenijim okruženjima mogu naći ljudi koji poznaju i razumiju sistem.
Starije generacije, djeca komunizma, oni su poznavali sistem. Učili čitanje na Marksovim knjigama. Oni su sticali mentalne predstave o značaju društva, značenju pojedinca i finim mehanizmima koji održavaju društvo.
A nama se posljednih decenija gradila mentalna slika bezvlašća, haosa, nezakonitosti i nelogičnosti. Formulari su se toliko puta promijenili da više niko ne zna kako se ispunjavaju. A tek na internetu! Pa ko zna šta će se desiti ako nešto pogrešno klikneš i ode!
Kakva je situacija
BiH se (uglavnom silom) približava pravilima EU.
Jedno od pravila je i uključivanje građana u donošenje odluka. Na šta će to u praksi ličiti, vidjećemo, ali ljude prije svega treba obavijestiti da to postoji. Da oni, kao udruženja, pravna ili fizička lica, mogu učestvovati, ili bar pokušati učestvovati, u kreiranju javnih politika.
Radeći na tome, BiH je uspostavila onlajn platformu E-konsultacije, tako se zove, i omogućava zainteresovanim stranama da iznose svoje komentare koji će se odmah javno objavljivati, da primaju u sanduče sve dokumente i propise od interesa, i da na taj način upražnjavaju svoje demokratsko pravo.
To je nešto što treba učiti djecu u osnovnoj školi. Da čitaju propise koji im kroje stvarnost, i da prepoznaju svoje pravo učešća u njihovoj izradi.
U ovako nezadovoljnom društvu, ne bi trebalo da se desi da zakonodavac objavi poziv na javnu raspravu, a da se niko ne pojavi. Ili se pojave samo najveći igrači, pa sve liči na talove moćnika.
Patimo od kompleksa pojedinca. Kako smo naučili, pojedinac je niko i ništa, broj računa, matični broj, što bi rekao Dino Šaran, pojedinac je običan pijun.
Međutim, najveći sistemi (poput Kine) plaše se upravo tog pojedinca. Dovoljan je jedan pojedinac da preokrene sve, da povede ljude, ili posluži kao inicijalna kapisla za sile koje bujaju uprkos vanjom prividu kontrole.
BiH već godinama radi na reformi javne uprave. Sistemi se neminovno digitalizuju i otvaraju prema digitalnom građaninu, a taj građanin je korisnik koji zna kako funkcioniše država u kojoj živi, i koji zna gdje da klikne da bi dao svoj doprinos.
Ne smijemo postati društvo rijelitija u smislu da skupštinu gledamo kao Farmu. Ne smijemo biti društvo naprđivača koje ne dotiče činjenice da jako sporo usvajamo zakone, ili prebrzo, kao što je slučaj u Crnoj Gori. Svi smo u ovoj tranziciji i približavanju EU u nekoj svojoj trci, saplitani raznim društvenim i političkim preprekama, ali je narodna muka zajednička. Svijest o demokratskom društvu, osnovnim pravima i slobodama, i osnovnim obavezama savremenog čovjeka je niska. Svakodnevno unižavana rijelitijima i informativnim emisijama. Mi nismo glupi, a problem nepismenosti treba da rješava onaj ko je pismeniji. Klasično obrazovani treba da utiču na one koji to nisu, a informatički obrazovani treba da pomažu onima koji to nisu.
Stvarnost se digitalizuje. Više nije bitno šta je ko kome rekao, nije bitna udarna vijest, bitna je prednost koju je ova digitalna sadašnjica dala prosječnom čovjeku. Bitno je da neuki nauče da plivaju prostranstvima informacija, da paze šta gledaju, guglaju, komentarišu. Relevantnost se krije u virtuelnom svijetu. U njemu se pokreću revolucije, statusi odlučuju o karijerama, u njemu se upravlja identitetima, povjerljivim informacijama i finansijama. U njemu se aktiviraju garancije i plaćaju računi, pristupa kupljenom i bira šta će se kupiti.
Naša šansa nije u tome da idemo po kućama po provinciji i uvjeravamo ljude da može biti bolje. Da tresemo sive gradske ljude za ramena i vičemo „probudi se!“. Naša šansa je u tradiciji, u samoj ljudskoj prirodi, koja budućnost gradi novim naraštajima.
Naša šansa je u srednjeročnom planiranju, jer bismo za 10-15 godina mogli uzgojiti sjajne mlade ljude koji su i informatički pismeni, i kvalitetno obrazovani i osviješteni. Kad kažem obrazovani i osviješteni, mislim da su upoznati sa načinom na koji funkcioniše društveni sistem u kojem žive, da su svjesni prirodnog okruženja, i osnovnih ljudskih prava i sloboda. Naša šansa je u nedizanju ruku od djece. Nije važno da li odlaze ili ostaju, važno je da li to čine sa znanjem o svijetu. Naša šansa je u djeci koja vise na internetu jer tako učestvuju u eKonsultacijama. Naša šansa je u razumijevanju da su djeca itekako sposobna da nas oduševe, samo im je potrebno davati. Dijeliti znanja o prirodi, kulturi, umjetnosti, o iskustvima…a ne – držati gorka istorijskopolitička predavanja.
Jedino tako imamo šansu za pristojnu starost, starost koje se ne stidimo.