U Bosni i Hercegovini svako malo se održavaju neki protesti. Bilo ih je i prije 7.2.2014 a bilo ih je i bit će ih i poslije.Narod je obespravljen,mjesecima i godinama im nije ispaćivana naknada za rad koji su pošteno obavljali, nisu im isplaćivani doprinosi za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Godinama im se obećava da će se pokrenuti proizvodnja u tvornicama koje su već propale, obećava im se dolazak stranih ulagača koji bi kao čarobnim štapom riješio njihove probleme. Godinama se ovim ljudima daju lažna obećanja zbog kojih su dovedeni u nezavidnu situaciju. Njihove porodice su na rubu siromaštva, oni su oboljeli i zbog neupaćenih doprinosa nemaju pravo za liječenje.
Danas su radnici nekadašnje tvornice obuće “Aida” u Tuzli protestovali. Na njihov najavljeni dolazak pred Vladu Tuzlanskog kantona od predstavnika vlasti odazvali su se samo policajci. Nije ih dočekao nijedan ministar, nijedan relevantan i politički odgovoran subjekat Vlade tuzlanskog kantona koji je izabran od strane tih istih radnika. Dočekao ih je samo muk i tišina iz te zgrade ograđene kordonom policajaca koje je vlast od prošlogodišnjeg februara dobro obučavala. Nabavila im je najbolju opremu, slala ih na različite kurseve i predavanja kako bi što bolje štitili lopove i njihove interese. Tako su danas radnici “Aide” očekivali da im se obrati bilo ko, ali dobili su isti odgovor kao i hiljadu puta prije. Dobro, ne baš isti. Istina je da su i danas šutili političari ali je istina da su progovorili policajci. Radnici “Aide” su željeli ući u zgradu Vlade a policija ih je u tome spriječila. U tom naguravanju jedan od policajaca je udario jednu od radnica u stomak, a jos nekoliko njih je zadobilo povrede u naguravanju s policijom.
Istina je da je zadatak policije da obezbjeđuje tu zgradu ali se postavlja pitanje kada se može govoriti o prekoračenju njihovih ovlaštenja. Prekoračenje ovlaštenja ispoljava se u različitim prilikama i specifičnim oblicima. Neopravdana primjena sile može biti uperena protiv pojedinca ili mase, a njen intenzitet varira od verbalnog napada pa do fizičkog. Postavlja se pitanje da li je udaranje žena način kojim se trebaju štititi interesi vlastodržaca i zašto policijski službenici ne odgovaraju za prekoračenje svojih ovlaštenja? Ko je to ovlastio policijske službenike da u februaru prošle godine bace momka sa pozide, ko ih je ovlastio da hodaju oko njegovog stana kako bi ga uplašili, ko ih je ovlastio da presreću protestante nakon 7 februara i da im prijete? Ko je danas ovlastio tog policajca da udari slabijeg od sebe, da udari jednu ženu, nečiju suprugu,majku, kćerku i sestru? Da li taj policajac ima svoju suprugu, majku, kćerku i sestru, da li je ijednog trenutka pomislio da sutra to može biti neko od njegove porodice? Da li je u očima te žene prepoznao neku od njih? Istina je da oni imaju platu do 800 ili 900 KM, da im je uplaćeno penziono i zdravstveno osiguranje ali je također činjenica da je i to samo privremeno. Istina je da će političari u slučaju nužde smanjiti svoje plate da bi isplatili policiju jer je to jedini način da sačuvaju socijalni mir. Istina je također da ni to neće trajati vječno i da će se isti ovi policajci naći pred tom istom vladom da traže svoja prava( što im ne bi bio prvi put). I oni i njihove porodice. Možda će tada Europa poslati svoje čuvare zakona da brane ove iste vlastodršce od njih. Možda će tada njih udarati jer traže svoja prava. Možda će tada zaigrati mećka i pred njihovim vratima. Možda, ko zna?!
“Op, op, opa dolazi Evropa, sad će da nas biju sile svjetske milicije!”
Za konkurs.