Interesantno da je ovaj, vjerovatno najtmurniji period u godini, pun istorijskih datuma za ove naše prostore. Evo uskoro će 01.12., dan kad je 1918. formirana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pa 29.11.1943. je održano istorijsko drugo zasjedanje AVNOJ-a i taj datum je kasnije postao dan republike SFRJ, prije toga je 25.11.1943 održano prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a, koje se danas u Federaciji BiH slavi kao dan državnosti, a 21.11.1995.je potpisan Daytonski mirovni sporazum, koji se slavi u RS-u. Svaki od ovih datuma je, na žalost u vezi sa nekim ratom na ovim prostorima, lokalnim ili širih razmjera, i svaki od tih ratova je imao i svoje vođe i pobjednike na manjem ili većem prostoru. Svaki od tih vođa je bio daleko od linija sukoba ili mjesta na kojima se ginulo, ili je barem bio daleko koliko god je mogao. Valjda je najdrastičniji primjer za to kralj Petar Karađorđević koji je pobjegao sve do Londona, a kao najblaži primjer bi se mogao navesti Josip Broz Tito koji se lomatao diljem države zajedno sa svojom vojskom, ali sigurno ni on nije bio na liniji sukoba i rizikovao život i zdravlje kao većina njegovih saboraca. Narodne vođe iz ovog posljednjeg rata su bili nešto između ove dvojice. Imali su i neke uniforme, povremeno i teatralno su obilazili svoje vojnike, valjda radi podizanja morala, a djeca su im bila na maksimalno sigurnim mjestima. Sa takvim stavom i položajem, uglavnom su slavljeni kao vođe i heroji, uz to su obezbijedili sebi i svojoj porodici vjerovatno mnogo lagodniji život nego što bi ga imali bez ratova, a sve vođeni patriotizmom i borbom za sopstveni narod. Nešto slično je pokušao i moj otac, ali sigurno iz časnijih motiva od gore navedenih. Stao je nesebično u odbranu zemlje, ili je barem tako izgledalo, a mene je pokušao sačuvati koliko je mogao. Dobro, nije bio komandant, bio je direktno na liniji sukoba, a ni ja nisam bio na baš sigurnim mjestima kao što je zgrada predsjedništva ili neka zemlja zapadne Evrope. U najkraćem, moj otac je ostao invalid, ja mobilizaciju nisam izbjegao, ali sam u dobrom dijelu okoline doživljen kao izdajnik. Zanimljivo kako roditeljska briga i isti princip se kod nas doživljavaju na dijametralno različite načine. Kako god, razmišljajući o ovim datumima i svemu gore navedenom, odlučio sam da se u vrijeme kada se nekada davala pionirska zakletva, i ja, mnogo manje svečano, ali puno više ozbiljno zakunem da ću čitav život biti izdajnik, odnosno da neću ratovati ni za kakvu vlast ni državu niti narod. S tim u vezi sam i sastavio tekst svoje izdajničke zakletve, koju imam namjeru prenijeti i svojoj djeci,a nudim ga i svim ljudima dobre volje, otvorenog srca i dobrih namjera. Pa evo je:
IZDAJNIČKA ZAKLETVA
Danas, kad vidim ko se sve smatra patriotom, i za kakve svrhe se koriste pojmovi kao patriotizam, domovina, narod, jedinstvo isl.zaklinjem se:
– Da nijedna majka, sestra niti bilo ko od najbližih neće zaplakati zato što sam ja, slučajno ili namjerno, ubio ili ranio nekog, kao pripadnik bilo koje oružane vojne ili paravojne formacije,odnosno da ću svim sredstvima izbjegavati bilo kakvu mobilizaciju ili rat
– Da ću odbiti svaki pokušaj da me naoruža bilo ko, i da ću oružje eventualno koristiti isključivo za neposrednu odbranu članova moje porodice i sebe, bez obzira na nacionalnu, vjersku, polnu ili političku pripadnost napadača.
– Da ću, ukoliko procjenim da postoji realna opasnost izbijanja ratnog sukoba, odmah preduzeti sve da evakuišem i porodicu i sebe, ne žaleći da u toj bježaniji ostavim kompletnu nepokretnu ili pokretnu imovinu
– Da ću u slučaju da mi bijeg uspije, sa sigurne udaljenosti slati svaku vrstu pomoći nedužnom i nevinom stanovništvu koje u tome nije uspijelo, kao i da ću koristiti sva raspoloživa sredstva manifestacije patriotizma (zastave, grbove, patriotske pjesme isl.)
– Da ću svojoj, a i drugoj djeci, pokušati objasniti da se uvijek ratuje za nekog drugog i da nikad ne dozvole sebi da ih se uvuče u ratni sukob po bilo kom osnovu. Takodje, ću širiti ideju da oružje prije svega treba upotrijebiti protiv onog ko ti ga ponudi
– Svoju kompletnu energiju i znanje ću koristiti za dobrobit svoje porodice i zemlje u kojoj živim, ne nužno i u kojoj sam rođen, i raditi ću „kao da će hiljadu godina biti mir, a bit ću spreman kao da će sutra izbiti rat“.
Ideje i stavove iznesene u ovoj zakletvi ću nesebično širiti gdje god budem mogao da bih dao svoj skroman doprinos sprječavanju gubljenja nevinih života, a zbog ciljeva najgorih među ljudima, pa makar mi u tome ni Bog ne pomogao.
U ime sina ranjenog oca, i zeta neviđenog i poginulog punca – Amin.