Mostar se koristi za zaradu kroz politiku. I to ne mostarsku politiku. Političari iz Sarajeva koriste situaciju u Mostaru da zaokupe pažnju bošnjačkih glasača širom Federacije BiH. Putem svojih simpatizera po internetu potenciraju svoj narativ pritom se koristeći tendencionznim tumačenjem poteza, izmišljanjem problema (straw man), a sve u cilju ubrizgavanja mržnje u vene ljudi, građana koji žive u našim gradovima.
Za njih je neophodno je insistirati na ideji kako je Mostar nekakav bosanskohercegovački grad i kako sve stranke koje nisu za SDA ne priznaju BiH kao državu, ali što je još gore, time – kao – ne priznaju pravo na slbodu Bošnjaka.
Pred same izbore tokom promotivne kampanje, simpatizeri iz SDA su pisali po internetu kako će se neke stranke boriti za prava homoseksualaca, i to u takvom tonu da se njihovi poznanici i susjedi nastave u homofobnom okružju osjećati nadmoćno naspram stranaka koje imaju u svom programu – ili čak i nemaju – borbu za prva homoseksualaca.
E to je ta lažna premisa, dakle, u programima tih stranaka ni ne postoji stavka o borbi za homoseksualce, ali SDA fanovi takvu priču poturaju da bi svoje mase ohrabrile u mržnji protiv drugih i drugačijih, u ovom slučaju homoseksualaca, što se u SDA krugovima smatra pogrešnim i zlim. U svakom slučaju, kada bi SDA fanovi zaista znali da je netko homoseksualni borac, za njega ne bi glasali, bez obzira na njihova osobna osjećanja.
Bit je u tome da se označi koje sve strane se trebaju i smiju mrziti.
Na red dolaze i Hrvati, i to se tako brutalno prešučuje i osporava se Hrvatima – u očima SDA fanova – da budu građani BiH. U Mostaru se to najbolje vidi. Ako je netko Hrvat (a nije naše da brojim jesu li oni iz HDZ ili odakle već, baš kao što nije naše ni da brojimo je li netko u SDA, nego što točno rade ti ljudi, da li pozivaju na mržnju), onda ne može biti dobar osim ako nije bio u Armiji BiH ili ako nije u nekoj od stranaka sa sjedištem u Sarajevu. Pa zašto, pobogu, ne može Hrvat biti Hrvat iz Mostara, i da je simpatizer stranke koja ima sjedište u Mostaru? Naravno da može, ali upravo govor mržnje protiv Hrvata komplicira stanje u Mostaru. Naravno da je jednak narativ i prema Bošnjacima, jer ih se sve stavlja (s pravom) pod istu kapu – mrzitelji Hrvata.
Na prste jedne ruke mogli bi se nabrojati ljudi koji iskreno žive u tom podijeljenom gradu a koji su prijatelji bez obzira na te nacionalističke odrednice. OK, možda na prste više ruku, ali radi se svakako o malom broju. Čak i oni događaji koji okupe ljude na istom mjestu uglavno okupe ljude koji dođu kući i svjesni su da su bili s nekima "s druge strane".
Moje osobno iskustvo je takvo da sam tek kasnije, kada bi me netko upitao, postajao svjestan da su te granice izbrisane u Mome Mostaru. Tek bi me netko iz drugih krajeva upitao za "onu stranu", a ja bih upravo postajao svjestan da sam više vremena proveo na toj "onoj" strani nego na onoj nominalno "mojoj".
Ta njihova "moja" strana je ona koja je teritorija na kojoj su obitavali borci vojske u kojoj je bila moja obitelj, moji susjedi. A ta njihova "njihova" strana je ona na kojoj su obitavali vojnici koji su pucali na mene.
Da, vojnici su pucali na mene, iako sam tada imao 10 godina. Gađali su me snajperom, na mjesta na kojima smo se igrali imali su svoje mete za svoje granate. Srećom, u nekoliko navrata kada smo kao djeca bili neoprezni pa se igrali na vidljivom dijelu ceste prvo bi zapucali na nas, i opet srećom promašili, pa bismo bježali, a onda bi bacali granate koje bi pogađale put. To se desilo barem 3 puta tako direktno, da prvo zapucaju, a onda bace granatu. Da su se samo sjetili prvo baciti granatu, ja ovo sada ne bih pričao.
Eh, ti vojnici su bili u jednoj vojsci, i svi koje su branili su "njihovi" – tako me uči SDA, a tako me čak uče i mediji iz Sarajeva, a na kraju krajeva, tako me uče i Mostarski mediji. Nekako ipak, ja sam našao svoje prijatelje među ljudima čiji su branitelji pucali na mene, mi smo živjeli u našem Mostaru. Možda je za sve kriv metal, kolokvijalno nazvan "rock glazba", možda gitare, pivo ili vicevi?