Ne volim izbore u zemljama Balkana.
No, kako izbori nisu samo pravo nego i obaveza, progutam knedlu u grlu i odjurim do novozagrebačkog birališta, zaokružim nekoga entuzijastu, koji nema ama baš nikakve šanse i mislim kako upravo mijenjam svijet na bolje. Sretna k’o proljeće. Do rezultata.
Izbori u Hrvatskoj, k’o redaljka nad zatupljenim narodom. Svake četiri godine, hrvatski narod bira između dvije opcije. Treća ne postoji. Na papiru da, ali u glavi ne.
Jučer mi susjeda, umirovljenica (oni su najažurnije ljutito biračko tjelo) veli:
“A kaj ću, zaokružiti ću Milanovića, nije mi drag, ali samo da Karamarko ne pobjedi.”
Tu se stavlja točka na cijelu hrvatsku stvarnost. To je najveća tuga i slom jedne lijepe zemlje.
Birati “protiv” a ne “za”.
Mislila sam joj reći: “Ma, bravo susjeda, pa kaj bi, trk, dajte Milanoviću, bolje da vas on jebe nego Karamarko. Mlađi je zeru, može bolje, ak’ nikaj drugo, ne?”
Suzdrah se od prostote, neću da mi susjedu drmne infarkt, ipak sam ja vrlo kulturna, fina dama, ma prava susjeda. Hercegovka.
Biti Hercegovka u Zagrebu, za vrijeme održavanja jako važnih i nevažnih izbora zna biti vrlo teška rabota.
Ono što nikako, ni na jednim izborima ne omane, čemu su Hrvati lojalniji nego crveno bijelom grbu s 25 polja, križu pred kojim ližu oltare, je enormni bijes prema pravu glasa iz dijaspore. Točnije iz Hercegovine.
A ja, što sam starija, imam sve manje tolerancije na glupost. Dođe to s godinama. Ne volim stvari koje toliko jako muce narod, a daju se vrlo jednostavno rijesiti.
Da sam ja Hrvat iz Hrvatske, pokrenula bih masovne prosvjede, referendume i zabranila pravo na glas iz dijaspore. Jer valjda je to naveći problem na kome treba hitno poraditi. Kakva korupcija i nezaposlenost! Ne znam kako se netko ne dosjeti toga, bio bi slavniji i štovaniji od biskupa Bozanića.
Ma šta, izgradili bi mi na Trgu Bana Jelačića spomenik, možda bi i njega sklonili, a stavili mene. Bacali bi mi crvene karanfile pod noge, nosali na majicama otisnut moj lik.
Ljiljana Zovko – Hrvatska Heroina!
Nisam ironična. Ozbiljna sam i hladna k’o špricer. Možda sam zeru poludila, imam i ja demokratsko pravo poluditi za izbore.
Jedva čekam kada će se zabraniti glasanje dijaspori. Neka glasaju gdje plaćaju porez. E, to mi je najjači argument. Postao k’o himna.
Valja, brate, preživjeti ovaj izborni vikend.
Opet će kamere svih hrvatskih televizija snimati redove glasača u Mostaru, trudeći se izabrati najbizarnije trenutke za vječnost. Tamo nekog Matu iz Bobanove Drage kako pjeva gangu pred konzulatom, uhvatit će negdje i kolo, pečenoga vola, bukaru vina što curi niz masni vrat, pa i koji zabranjeni znamen na čelu.
Što sočnije, to bolje. K’o apaurin za napaćene hrvatske oči.
Valjada zato meni odreda vele: “Joooj, pa nisam znala da ima i takvih Hercegovaca”. Ma nemoj.
Valjda zato što ne slušam Matu Bulića, poskačem u kolu i ne bubam se u prsa k’o divljak. Kamera je čudo. Uhvati što oči snimača žele. I što narod želi vidjeti.
Zašto Hrvati iz Hercegovine to rade?
Postoji samo jedan točan odgovor.
Iz bunta. Mržnja rađa bunt. Evo što sam i ja, živi primjerak tolerancije u stanju napisati iz bunta.
I onda me pitaju, kako mogu voliti više Hercegovinu, zemlju u kojoj sam rođena, smatrati je svojim domom?
Pa to je moja zemlja. Zemlja mojih predaka. Zemlja moga oca i majke.
Meni je čudno to pitanje u istoj mjeri kao što je njima čudno to što ne svršavam na pomen Jure i Bobana.
Valjda ne mogu shvatiti da se u Hercegovini ne rađaju djeca s kartom Zagreba ispod jastuka i krste po čelu znakom slova U.
Ja volim ovu divnu zemlju, no nju je zbilja teško voliti. Bolne su neuzvraćene i zabranjene ljubavi. Mada i najjače.
No, da se vratim izborima.
Mora se naći krivac. Ne mogu oni biti krivi. To nikako.
Narod je vlast. Samo on to još ne zna.
Valjda su godine podaništva pod raznim okupatorima utrle u genetski kod naroda poslušnost tiranima. Narod sve može.
Može promjeniti vlast, može tražiti izmjene zakona o glasanju, može zabraniti tim dosadnim, ruralnim Hercegovcima da im biraju vlast. A neće.
Ja se godinama pitam: Pa zašto, pobogu?
Evo ja vas Hercegovka, od glave do pete molim, zabranite nas.
Onda mi pade na um jedna misao. Ako zakonom zabrane Hercegovce, kud’ će onda, jebote?
Srba nema.
Nema Hercegovaca.
Ko će onda biti kriv???