<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

IZBEGLICA

Priča iz Kruga

22. septembar 2019, 12:00

 

Ima jedan poseban trenutak u ljetnjem danu, kad je sunce tako nisko da već najavljuje sumrak, ali ga još ima toliko da najtoplijom nijansom rujnosti oboji svijet. Ništa kao taj momenat me ne vraća u djetinjstvo. Onda kad igra postane još vrijednija zbog tupe svijesti o skorom smrkavanju, vremenu kad se dan neprimjetno ulije u noć a djeca žure na večeru da prestignu prijetnju šibom.

 

Bilo je upravo to vrijeme dana kad smo ušli u dvorište. Ne mogu danas sebi objasniti šta sam s 4 godine mislila o tome šta se dešava, gdje smo i zašto. Sjećam se jedne klupe pod drvetom na kojoj je bilo načičkano četvero ili petero djece, sjedili su na naslonu, gledali nas znatiželjno i izgledali cool. Mislim da sam im u tom trenu nejasno zavidjela. Bilo je lijepo poznavati se međusobno, biti prijatelj, znati gdje si i gdje ćeš spavati sutra, prekosutra...

 

Tog kasnog junskog popodneva, u magični sat za dječju igru, ja sam postala izbjeglica. Istina, do tada smo se već selili iz grada u grad, od rodbine do rodbine, ali tog dana smo se smjestili u izbjeglički centar, dobili izbjegličke legitimacije i time zabetonirali svoj status za naredne tri godine.

 

Djeca koja su me tog dana posmatrala s klupe i činila mi se toliko superiornima, bila su tu već neko vrijeme, naviknuta na svoje okolnosti, barem utoliko koliko su ih mogla biti svjesna, i odavala su utisak nekog prkosa, kao da mi stavljaju na znanje da moram biti poput njih i ponosna na to, ako im se želim pridružiti. Naravno, nakon nekog vremena, i ja sam postala dio djece «Kruga». Prednost našeg okruženja bila je u osjećaju sigurnosti koji su roditelji ili staratelji djece imali, ograde «Kruga» predstavljale su jasnu granicu u našim glavama, koja se nije smjela prelaziti bez nadzora. To je za nas ostavljalo dovoljno prostora za igru, lutanje, istraživanje i sve moguće avanture.

 

Znali smo da je negdje rat. Znali smo da nemamo novca i da ne možemo tražiti od roditelja da nam kupuju koješta. Znali smo da smo «izbjeglice». To je značilo da nismo «mještani». Ni više ni manje. Ali sve to je bilo neko stanje izvan naših života koje nije imalo mjesta u tome kako smo provodili dane. Očajavanje odraslih, zabrinutost i strašne vijesti odvijale su se daleko od nas. Vijesti o smrtima donosile su nelagodu i nejasne slike ljudi i trenutaka za koje nismo bili sigurni jesu li doživljeni ili su nam prepričani.

 

Nije baš bilo uobičajeno da se djeca iz «Kruga» druže s mještanima. Barem ne izvan škole. Kako nisam još išla u školu, nisam se pretjerano često susretala s djecom van dvorišta. Ipak, bila je jedna djevojčica s kojom sam se sprijateljila. Živjela je u malo zabačenijem dijelu gradića i često dolazila da se igra s nama. Mislim da je bila malo usamljena, ne znam da li to mislim danas ili sam tada osjećala, ali kao da smo mi bili drugorazredni prijatelji, za one koji ih nisu mogli imati u svom komšiluku.

 

Djeca se stalno svađaju i stalno mire. To je olakšano time što postoje jasna pravila koja roditelji usade i koja se poštuju u većini svađa: ne udaraj prvi, vrijeđanje nije udaranje, nema udaranja po glavi i bubrezima, kad poteče krv, tu je svađi i tuči kraj i onda su svi u problemu. I zato se ne smiju koristiti oštri ili teški predmeti. Jer se zna da se u svađi ne smije otići predaleko.

 

«Vi ste, Bože, izbeglice!» iznenadilo me više nego što sam mogla zamisliti. Posvađale smo se, bile smo ljute, ali to je stajalo izvan granica onoga što je u svađi dopušteno. Oružje nije dopušteno! Ne ono poslije kojeg se ne može nazad!

 

Moja «izbeglička» supatnica i ja smo se odmakle dublje iza granice koju je naša, do maloprije prijateljica, povukla između nas i osule paljbu protuuvreda. Mislile smo da ćemo je otjerati, da će otići, ljuta ali svjesna da je ovo naš teritorij, da smo jače, da nema pravo. Ona je bez riječi stajala i čekala da se sve završi. Ali nije odlazila. Mislim da nije znala kakav će efekat prouzrokovati njene riječi, nije željela toliko da ugrozi naše prijateljstvo. Čekala je da nas prođe ljutnja, da se nastavimo igrati. Ali nije nas prolazilo. Sjećam se i danas, s užasom, kako sam je sa stepenica u stubištu zgrade pljunula i sjećam se da je tiho plakala.

 

Mislim da je to bio zadnji put da smo se družile. Zasigurno nikada više nismo pričale o tome. Tek mnogo kasnije me počela mučiti savjest zbog tog dana. Tada sam mislila da svako ko mi spomene tu jednu stvar koja me obilježavala zaslužuje svaku moguću kaznu. Poslije sam postala najbolja učenica u razredu što je dosta potisnulo moju «izbjegličavost». Nešto kasnije je titulu izbjeglice zamijenila titula «povratnice». Tek tada sam dozvolila sebi da se osjetim krivom. Da se pitam da li je ona poslije naučila zašto me toliko boljela ta riječ i barem malo oprostila moju okrutnost. Ili je roditeljima u suzama ispričala šta se dogodilo, a oni su je tješili govoreći da su joj zato rekli da se ne druži s izbjegličkom djecom? Tada sam mislila da sam naučila kakvi su ti «mještani». Da li je ona mislila da je naučila kakvi smo mi? Ili je shvatila kako su podjele koje su na nas prenijeli, uništile našu šansu da budemo prijateljice?

 

Voljela bih ponovo doživjeti sunce kasnog ljetnjeg popodneva kao dijete u žurbi da iskoristi sve do zadnjeg trzaja dana u igri. Onako nevino, bez odraslih riječi koje su spuštene na nas kao oružje kojim smo se međusobno ranile.

Voljela bih joj reći da mi je žao...