Napomena: Veoma teško mi je razdvojiti lično od profesionalnog, maštu od jave, pa se ovaj blog ne treba posmatrati kako zvanični stav ili saopštenje, nego samo kao perspektiva, baš kao što je naznačeno u naslovu.
Kao i u životu, i u politici važe slični zakoni. Budi profesionalac, dođi do cilja. Svakim danom sve više, a posebno danas mi se čini da se mi, eto, nismo dobro razumjeli.
U kampanji sam se pitala gdje je granica koja se povlači kada se traži ili poklanja glas. Shvatila sam da se glas dobija na osnovu povjerenja, poznanstva, mišljenja o osobi. Mislim da se malo ko upitao kako ću se ja ustvari snaći u toj svemogućoj zgradi. Oni koji su mi poklonili glas nisu, ali se ja to pitam svaki dan. Nakon objave izbornih rezultata, priznajem (iako mi je toplo preporučeno da o tom ćutim) me na mahove uhvatila čak i neka vrsta panike: kako ću, zašto ću, gdje ću, kad ću? Danas razmišljam da bih bila mirnija da su se obistinile panike ove vrste. Čak sam razmišljala i o tome kako one druge nije strah od odgovornosti? E, pa tu se izgleda nismo razmjeli. Ili su ti drugi prepametni i sve rade bez greške, ili smatraju da nema oko čega da se drami, stvar je zaboga u prostom pritiskanju krajnjeg lijevog tastera sa natpisom „YES“.
I pripremam se ja tako danima, čitam, tražim, podvlačim, idem na savjetovanja, nekad čak i guglam neke stručne riječi (grantove i subvencije), pa danas bojažljivo dolazim na Savjet za kulturu u dogovoreno vrijeme. Neki su već prekaljeni, iskusni, počinje sjednica; kako odmiče, shvatam da većina izgleda nije imala potrebe da proučava materijale (ljudi sve imaju u malom prstu), vidim da se radi o nekim zaključcima i glasanju. Razmišljam kako li glasaju bez tastera „YES“ (u nekoj smo kancelariji), ali izgleda da se čudesna većina dobija i podizanjem ruke. Jedna od najzanimljivijih stvari bila je da ljudi iz struke naglas uzdišu kako opet nema novca za rekonstrukciju Banskog dvora, nije u tonu sa Zgradom svemogućom. Jedna svijetli, druga blijedi. Vječita tragedija kulturnog života. I ostali tužno sliježu ramenima. Skupila sam hrabrost, vidim ljudi od iskustva, razumjeće oni ako se negdje nešto i zbunim, prihvatim se podvučenih komentara, sve me lijepo saslušaju, pa kažu: Dobro, pa da izglasamo sad ovaj prijedlog, uz napomenu da se u narednoj godini trudi da bude bolje. Ne razumijem ja, ne razumije još jedan mlađi momak preko puta mene. Da izglasamo ovo s čim se ne slažemo? Ne, odgovaraju. Gotovo je, u tom momentu smo razotkriveni….pa mi nismo genijalci! Ne razumijemo prostu stvar! Ne podižemo ruku za prijedlog, nego za prijedlog uz napomenu da se malo potrude, pa nešto poboljšaju ako za to bude prilike, negdje u narednoj godini. I tako nas troje glasa protiv, uz vječitu etiketu onih što ne razumiju. Još mi nakon svega kažu, uz obavezan široki osmijeh: Kolegice, baš ste oštri!
Oštro stupam na naredni sastanak, ali brzo spuštam loptu. Opet se ne razumijemo. Kažu: Ako imate neke bolje budžete, slobodno donesite da vidimo, pa ako su zaista bolji, mi ćemo usvojiti vaše prijedloge. Znate, naši prijedlozi su na osnovu podataka iz relevantnih službi. Pa stvarno mi nije jasno. Imala sam neku pogrešnu viziju da i dalje (za mene neutvrđen, ali savladaću ja i tu prepreku) broj zaposlenih saradnika, radnika, stručnjaka, spoljnih i unutrašnjih, sa i bez sukoba interesa, komisija, odbora, savjeta, načelnika, donačelnika, šefova kabineta, informatičara, saradnika u održavanju mreže, stepenica, toaleta, šaltera, procjenitelja, radnika u garderobi neko ipak raspolaže određenim vještinama i voljom da posluša neke konstruktivne savjete i uvrsti ih u budžet. Tog trenutka nisam razumjela, ali sad već polako nadolazim na ideju da odbornici trebaju da uđu u sve službe, odrade sav posao i sami naprave kompletan budžet, pa da onda stručnjaci razmisle. Šta će ti amandman na postojeći budžet koji niko ne želi da razumije?
Divan osjećaj. Ne drže te u šaci. Smiješ da pritisneš „NO“ ako se ne slažeš i, što je još važnije, ako znaš zašto se ne slažeš. Nije cilj u neslaganju, već u nerazumijevanju. Ima nas nekoliko, perspektive su nam slične. Oštro idemo dalje, novi budžet-nova nafaka.