Arkadijo evo dolazim da se poklonim Panu bogu pastira
Za zalog mira ostavljam rodni kraj
Ispod treptaja nakupila se tuga, pa malo suza zasjalo
Pakujem zavežljaj uspomena i sve se pitam
Kako u kofer života da stane sva ona ljepota
Kojom je hodalo malo bosonogo stopalo
I sva tvoja rajska divota ne može zamijeniti malene svice s' Bjelašnice
Miris proljeća i lipa onog grada što pojma nema gdje sam i s' kim sam sada
Evo već gradom prolaze njegova nova lica
Rastopljeno zrno soli pretvorilo se u sjajne čestice što klize
U oku vječna vatra i par starinarnica
Drhtava ruka o raseljenu piše
A tužno srce u čovjeka ni samo ne zna kome pripada više
Uspomene nadiru svakog proljeća
Loveći nježnosti iz doba kad su srca bila od hermelina
Prevariti suzu na smjeh, i smrt na život
Pa na ulice grada vratiti ljude iz svijeta heruvima
I zaključati kapiju za vrijeme jer, ni Bogu se više ne bi dopalo
Da u koloni velikim snijegom gazi Tvoje djetinje stopalo
Posrnulog snježnog proljeća s' kraja dvadesetog stoljeća
A mi smo se ponovo rodili i opet jednom sreli
U novembru nekom sjetnom grada bez barikada
Vjerovat u ljude je sve što smo htjeli
Al' suza uvijek stiže iz zemlje Boga Hada
I teško nas je naći po bisernim školjkama tuge
Poslje tebe…sve su zemlje druge
Stojim na obali Lima, tuđa zvona osluškujem
Dušom teče hladna Drina
Zboravljam tvoja lica, sedef lišća Vilsonova Tvoje ruke, par nježnosti i sitnica
Al' kraj one klupe sjenka mi zauvijek zaspala
Dok dan se u svjetionik pretvara
Srce krvari isto da li ovdje il' tamo
Bar mi odlazeći patiti dobro znamo
Zbogom zbogom rodni kraju kao rijeka, u koloni, tiho tečem ka beskraju