Dok je Dodik bio miljenik stranaca, došao na vlast na transporterima SFORa, kako narod voli reći. Ukidao Vojsku Republike Srpske. Osuđivao zločine u ratu i Srebrenici. U ratu bio opozicija Karadzićevom SDSu. Pisao Slobodanu Miloševiću da treba da ode. I šta sve još ne.
A kad je uzeo apsolutnu vlast Dodik je mogao pokazati svoje pravo lice. Postao je veći SDSovac od Karadžića. Počeo da pravi vojne parada i razmišlja o ponovnom osnivanju Vojske Republike Srpske. Počeo se družiti sa popovima. Po ratnim zličincima davati imena studentskih domova. Poništava Rezoluciju o Srebrenici. Sada piše strancima kako treba da odu. I šta sve još ne.
Za razliku od Dodika, Ivanić već sad igra na kartu nacionalizma. Iako još opozicija nije preuzela vlast. Tako se Ivanić „na sva usta“ hvali kako je on na paradu 9. januara doveo Treći pješadijski puk. Zatim prozivajući Dodika i Radmanovića izjavio: „Ja nikad ne bih pristao da potpišem da sam za NATO, dok god Srbija tako ne odluči. Jedini srpski političar koji je to uradio je iz njegove partije.”[1]
Ili da izjavi: “Dok sam ja ovde, Kosovo sigurno neće biti priznato.”[2]
Moramo se pitati je li to način na koji Ivanić želi da pridobije glasače ili njegov lični stav? Hoće li ako opozicija osvoji vlast i on bude izabran za srpskog člana predjedništva promjeniti retoriku?Ili će ako bude na vlasti postati još veći nacionalista?
I moramo se pitati je li to zaista promjena koju građani Bosne i Hercegovine i Republike Srpske trebaju?