Maleni Antun je išao u osnovnu školu Tina Ujevića u jednom gradiću u blizini Karlovca. Antun je imao lijepe plave oči nijanse tamnije od teškog neba iznad osnovne škole tog jutra kad je ušao sa pištoljem svoga tate i ubio-Juricu, Danijela i Ivana. Ubio ih je nakon jedne malene istorije nasilja o kojem tek slijedi priča. Trenutak kad je Antun ušao tog olovnog i teškog ponedjeljka u svoju malenu školu boje krempite bio je samo jedan od mnogih trenutaka kad je ulazio sa velikim balonom boli u svom malom stomaku. Trenutak je sve u životu. Sve je jedan trenutak. To je onaj u kojem živimo ovdje i sad i ništa više izvan toga ne postoji. Antun je imao premalo godina da shvati da traži oslobođenje, spas i mir. Premal je bio i za svakodnevno šamaranje od svojih kolega i drugara, premal za svoga tatu i premal za cijeli svijet koji ga je okružio i natjerao na najgore…Da postane veliki.
Antuna su zlostavljali. Njegova majka Klaudia je bila krojačica u jednom salonu a otac alkoholičar i ratni veteran propale Jugoslavije koji je i dalje vjerovao u svijet koji je nestao zajedno sa njegovim snovima i željama kad je kao branitelj uzeo pušku u ruke i htio da odbrani zemlju i spasi cijeli svijet. I njegov otac je bio heroj. Neopjevan heroj nažalost, nebitan u priči osim kao figura od koje je Antun i uzeo pištolj. Otac koji je svog sina zvao pičkicom i plačljivkom jer se ne zna potući, odbraniti i zauzeti za sebe. Ništa. Antun nije imao potporu u svom ocu i koliko god da se htio dokazati nije uspijevao njegov otac je bio dalek, odsutan i uvijek sa čašom nečega ispred sebe. Antun je znao tatine loše i dobre dane, loši dani mirisali su na podrume vina, kiselo voće i smrad urina. Otac se u svojim lošim danima pišao u gaće dok bi ležao na trosjedu dnevne sobe i ujutro bi Antun osjećao miris svega toga prije odlaska u svoju školu gdje su ga čekali njegovi drugovi. Drugovi koje je ubio. Prvog je upucao direktno u glavu, malo ispod vilice i raznio mu glavu poput paradajza na podu, zgnječena glava je pala na sivi pod hodnika a tijelo se još malo mrdalo i onda stalo. U tom trenutku je stalo sve u školi. A onda je krenula panika…
Antun je išao u školu sa bolom u stomaku. Njegov stomak je žario kao vatrena kopriva kroz koju trčiš u kratkim hlačama i onda koža gori, kao vatra, kao plamen koji guta sve u sebi i oko sebe ostavljajući samo trag bola. Taj bol je uzrokovao strah od njih, od njihovih dobacivanja, smijanja i svih drugih koji su bili na njihovoj strani u Antunovom svijetu. Svi su se smijali kad je Jurica istresao mlijeko po Antunovoj glavi i onda slikao sa svojim novim telefonom dok su ga držali druga dvojica i svima je bilo smiješno u dvorištu za igranje okruženom velikim i tamnim borovima. Slikao ga je Jurica a onda slao fotografije preko interneta svima redom, kasnije su to čuli i profesori i direktor je ukorio trojicu nasilnika a onda su Antuna sačekali i slomili mu zub, trebao je dobiti nekoliko šamara kao i svaki dan ali pošto su sad ukoreni prešli su na udaranje šakama. Jurica je bio najžešći u udarcima a Danijel u psovkama dok je Ivan uvijek snimao, mirno, polako i lijepo. Nikad mu nije ruka zadrhtala kad bi Jurica iščupao šaku kose a Antun vrištao. Nikad se nije uznemirila kad je Danijel pljuvao po ustima malog Antuna a drugi držao njegove ruke iza leđa…Nikad se nije uznemirio a crvena svjetiljka je uvijek mirno i stabilno približavala se i odmicala kad bi Antun plakao a Danijel ispitivao. Imali su za Antuna i posebne prilike koje je Danijel zvao ispitivanje. Tad bi Antuna odveli iza škole, daleko u šumu. Samo se jednom uznemirio taj telefon a nije bilo snimanje u pitanju već poziv svom tati da ga spasi iz škole ali nije stigao ni da pritisne ekran i bio je pogođen u stomak, ruka je ispustila zlatni telefon i pao je pod pravim uglom na pločice, ekran se razbio a potom su kapljice krvi pale preko slike njegovog tate koji je govorio halo, halo, halo…
Puno njih je dovelo Antuna do toga da uzme pištolj u ruku. Puno ljudi koji su se pojavili tek kasnije u novinama, medijima, vijestima. Prije toga su bili samo pasivni promatrači situacije u školi. Razrednik Mario Bogdanić je bio šokiran, izjavljivao je sve najbolje o Antunu i prenosio riječi tuge, žalosti i šoka kako se sve to desilo. Svi su bili šokirani. Svi redom. Psihologica Marija je bila zgrožena iako je Antun bio kod nje više puta na razgovoru u modricama sa suzama u očima tražeći pomoć a onda više nije tražio pomoć već samo mjesto da sjedne u tišini dok se ne završe dva sata do kraja nastave. Psihologica Marija je bila jedna umorna žena, sita svega i pred mirovinu i kad je čula od svoje doktorice da ima šećer rekla je sama sebi da se više nikad neće sekirati i nervirati ni za šta, ni za kog, i da samo sebe gleda. Marija je preko volje razgovarala sa roditeljima, Juricom, Danijelom i Ivanom, njihovim roditeljima i svima redom da se ta djeca dovedu u pristojno ponašanje. Nije djelovalo. Kad su prvi put Antuna išamarali i posuli jogurtom pa sve snimili i dijelili ona je bila šokirana, zgrožena a onda je dobila krasan zlatni sat od Danijelovog oca i rekla da svi pretjeruju i da su to samo djeca. Tu je slučaj bio završen. Trenutak kad je na zlatnom satu otkucala presuda toj djeci. Ironija sudbine. Jedan znatni sat je bio dovoljan da prekine sve sate života tih dječaka. Ona je na kraju umrla od šećera, od gangrene koja ju je pojela kao životinja koja nevidljivo ujeda dok je Marija čekala mirovinu i starost okružena mačkama i psima. Pojela ju je bolest a zaklela se da neće nikad više imati neki stres. Zlatni sat je to zapečatio, uništio je tu ženu i umrla je s njim na ruci mučeći sama sebe jer savjest ne zna za bolest tijela…Ne.
Istorija nasilja nad Antunom je duga i preduga a njegov život prekratak da bi se napravio pravi omjer između količine opisa svega što se dogodilo njemu i opisa svega što je on uradio taj dan njima. On je htio samo malo mira, da ga želudac ne boli i da ga ne zovu debilom, kretenom, kurcoglavim, puikarićem i slično. Antun je htio na trenutak biti dio ekipe, igre i razreda ali to su bili njih trojica i u njihovom svijetu nije bilo mjesta za Antuna kao za prijatelja već za vreću istresanja frustracija koje su i ti dječaci imali od svojih kratkih života. Lanac nasilja je neprekidan i prenosi se sa svakom ružnom gestom, riječi i postupkom i naravno sa silom. Sa svakim udarcem nasilje se kao kuga širi i prelazi sa predatore na žrtve i iz toga nema izlaza jer društvo je takvo. Sistem te ne štiti. Nikoga nije briga zapravo za jedno od 456 djece u jednoj maloj školi. Svi žele da radni dan završi, da odu kući i sjednu za svoje televizore, ekrane i mobitele i da samo prežive još jedan dan sa što manje patnje u ovom teškom životu. Svi se brinu nakon nesreće. Ne brinemo se kad jurimo 50 kilometara iznad dopuštenja, ne. Nikad se ne brinemo jer ne vjerujemo da ćemo upravo baš mi stradati taj dan kad jurimo iznad dopuštene granice a netko je te granice postavio s razlogom, upravo zbog ljudi koji misle da se njima to iznad granice ne može dogoditi.
Sve je to bio jedan krug loših okolnosti koje su dio svakog normalnog života ali plod tih okolnosti je izrodio zbog ignorisanja. Nitko nije želio biti dio problema zvanog Antun. Ne želimo da sudjelujemo u rješavanju ali sudjelujemo u već riješenom problemu sa komentarima, mišljenjima i snažnim stavovima o zadatoj temi. Nitko nije za vrijeme Antunovog kratkog života uistinu ušao u sadržaj problema. Nitko se nije pozabavio jer svi su umorni od vlastitih problema. Teško bi bilo objasniti koliko je Antunova majka bila prosta žena, nezainteresirana za sve oko sebe a kad je vidjela dijete u modricama reagirala je majčinski, istina zvala je sve redom, otišla u školu gdje su je uvjerili da su poduzeli sve mjere da se problemi sa tom djecom riješe ali sve što je urađeno bio je odlazak na razgovor svih njih redom kod Marije koja je predložila mjere, ukor i sve po određenom redu koji je u pravilniku svake škole ali zlatni sat je promijenio njeno mišljenje o vladanju te djece i uskoro je sve to bilo nekako gurnuto pod tepih jer uskoro će matura, srednja škola i nek idu djeca, ne talasajte pred kraj škole sad sve ionako je dovoljno problema oko nas. Antun će se snaći u nekoj školi sasvim dobro samo da ode, da više ova školska godina završi i da idemo na more. Nije tako ispalo. Trebalo bi mnogo detalja i mnogo rečenica da opišemo čitavu istoriju svih tih ljudi koji su sudjelovali u nasilju tog dana koje je Antun počinio i nema toliko papira da se ispiše od trenutka kad je sve krenulo do trenutka kad je sve završilo. Antun je na kraju skočio sa prozora kabineta za prirodne nauke. Skočio je sa trećeg sprata te male škole i poginuo na licu mjesta kad je ubio trojicu drugara. Sve se desilo u roku od 45 minuta otprilike. I za tih 45 minuta svi su postali svjesni koliko je Antun bitan, važan i koliko su pogriješili u procjeni ali kasno je. Kasno je nakon učinjene štete pokazati interes i licemjerno. Suvišne komentare i izjave koje su ljudi danima čitali u crnim hronikama sa velikim i bolesnim zanimanjem za krvave detalje bilo je teško čitati roditeljima djece koju je Antun ubio. Ti isti roditelji nisu stigli, mogli ni znali da svojoj djeci objasne da ne valja raditi to Antunu a znali su. Oh da sve su znali ali sve to su umanjivali. Njihova dječica nisu okrutna, zla i sposobna za toliko zla. Čak i kad je jednom majka od Danijela bila pozvana na još jedan razgovor o ponašanju svog sina spustila je slušalicu i pravila se da ne čuje. Doslovno je to uradila jer ostalo je samo još par sedmica do male mature, opomenula je Danijela kad se vratio kući a on je pun bijesa sutradan izudarao Antuna jer su zvali iz škole i sad je Antun kriv. Svi su sudjelovali u tom kolektivnom ubojstvu. A kad je Antun pobjegao u kabinet prirode i nauke i sjeo na prozor svi su okružili dvorište kao publika, uvijek samo kao publika. Bolesna publika željna spektakla, čak i tada su snimali Antuna na prozoru. Maleni dječak, uplakanog lica i bijele kože u plavim tenisicama sa krvavom bijelom majicom i tankim rukama na kojima su se plavile modrice koje je dobio dan, dva ranije i pištoljem u maloj ruci koja je tek počela da dobija svijetle dlake kao znak dolaska puberteta, svega što normalan dječak treba da doživi. Prvu ljubav, izlaske, opijanja, zabavu, brzu vožnju i upadanje u probleme koji nisu ni nalik ovome sad… Kasno. Prekasno je bilo za Antuna i nije vjerovao dragoj gospođi iz policije koja je stajala na vratima kabineta i govorila mu lijepe stvari, kako nije ništa strašno, kako će sve riješiti samo da siđe sa prozora, da se smiri, da je sve uredu i da svi griješe. Jedino je u tome bila upravu. Svi griješe i svi su pogriješili kad je Antun u pitanju. Svi pa čak i ona sad griješi jer laže. Lijepa žena crne kose iz policije sa nježnim glasom je lagala Antunu kao što su svi dosad lagali. Ništa neće biti uredu, ništa. Antun je znao da veliki ljudi nisu u stanju da išta riješe kad su u pitanju djeca poput njega, veliki ljudi se sklanjaju i prepuštaju probleme drugim ljudima kao i sada. Nema psihologice, razrednika ni direktora već policija stoji na vratima kabineta i čeka da Antun siđe i da oni preuzmu problem a nitko dosad nije pokazao toliki interes za Antuna. Nitko. Samo je išao iz ruke u ruku od šake do šake i od snimka do snimka…I sad ga snimaju sa dvorišta brojni telefoni i čekaju da skoči jer to će biti tako dobar snimak. Znamo da je to vrhunski snimak. Samoubojstvo uživo, remek djelo za kraj jednog kratkog života prepunog poniženja u školi koju je dotad jedino poznavao vjerujući da se svijet vrti oko nje. Nije upoznao Francuska polja na ekskurzijama, katedrale u Italiji na odmorima, poljane Nizozemske prepune tulipana na medenom mjesecu sa svojom ženom.
Antunov svijet su bili ta trojica dječaka, škola boje krempite, svakodnevna ismijavanja, odsutan otac, povučena majka i izolacija. Najviše osjećaj samoće i izolacije. A na kraju osjećaj da nitko nije na njegovoj strani. Nitko. Zbog toga je gledao svog oca kako puca u tikve i limenke iza kuće, promatrao i pitao ga kako se puca u nadi da će se približiti svom tati, on mu je pokazao i pustio ga da opali nekoliko metaka, pokazao mu je kako se repetira, cilja i drži ruka i zato je Antun tako lako ubio svu trojicu, bez problema. Osjećaj kako su svi na njihovoj strani i sada dok je sjedio na rubu smrti je bio jači nego ikad iako je lijepa žena pričala o tome kako će se sve riješiti, zvuci hitne, galama na dvorištu i na kraju njegova mama uplakana u masi koju drže policajci da ne prilazi. Svi su protiv njega. Samo je htio da zagrli mamu, legne u svoj krevet i ode u školu bez osjećaja boli u svom malom trbuhu prepunom bola. Htio je da nestane ta loptica bola, straha i žuči jednom i zauvijek i kad je dobra žena pružila ruku i krenula prema njemu on je sklopio svoje plave oči tamnije od olovnog neba iznad škole i samo se bacio prema slobodi kao ptica u letu koji je trajao samo nekoliko sekundi ali za njega je to bilo sve. Cijeli jedan život u trenutku skoka sa prozora školskog kabineta prema slobodi. I za njega je to bilo dovoljno. Tu se njegova istorija završila sa samo jednom porukom-Da se istorija ponavlja. Svaka i bez izuzetka i u ovom trenutku neko dijete u nekoj školi plače i nosi lopticu bola u svom stomaku koju nitko ne vidi, ne čuje i ne želi da uzme u svoje ruke i preuzme odgovornost za to. Svima je život ionako pretežak i svi žele da se sve što prije završi da idu kući. Neki se nikad ne vrate.