Ovu, površinski prostranu, regiju trenutno naseljava oko 50.000 stanovnika, a pored enormno velike nezaposlenosti najveći problemi su slaba infrastruktura i centralizacija i politizacija budžeta RS koja ostavlja samo mrvice stanovništvu juga Srpske.
Da ne zvučimo kao Košarac (onaj sa početka karijere koji se zalagao za formiranje mezo regija unutar BiH, ukidanje entiteta itd.), ipak je red sa se pozabavimo potencijalom ovog dijela Srpske.
SFRJ je planom razvoja i tokom brze industrijalizacije zapostavila ovu teritoriju, ali je u svakoj opštini ostavila po par održivih firmi koje sada (nakon privatizacije i tajkunizacije) spram kafana, kladionica i sitnih zanatskih radnji djeluju kao veliki privredni giganti. Na kraju krajeva to su i bili za stanovnoštvo hercegovačkih kasaba.
Ono što je preteklo nakon rata, što nisu pozobali gladni tajkuni tokom privatizacije još uvijek je oslonjeno na državu, a sve se više čini da je država (čitaj vlast) oslonjena na njih.
Dva energetska diva, kako predratne države, tako i ove sada predstavlja sistem HET u Trebinju i RiTE Gacko. Ova dva kolektiva u višedecenijskom postojanju su uvijek predstavljali zamajac razvoja regije.
Stabilno poslovanje, kooperacija sa lokalnim zajednicama, trgovcima i mnogim drugim malim privrednicima su decenijama vezani za ove poslovne sisteme.
Svi se slažu da je u zlatnom dobu ova dva giganta (u periodu mrskog nam Tita) demografska slika bila mnogo bolja od podstojeće.
A onda tajac…
Godinu za godinom politika se uvlačila u ove sisteme na dva načina.
Prvi je razumljiv. Ovi giganti su proizvođači novca, a gdje je novac tu je i politika.
Drugi vid uplitanja u poslovanje ovih preduzeća je onaj kadrovske prirode i nanio im je mnogo više štete od same pljačke koja se decenijama odvija.
Ovi nesposobni kadrovi direktni su krivci za niz loših poslovnih poteza, bezuspješnih remonta itd., a sve je za cilj imalo katastrofalne finansijske bilanse u prethodnoj 2019. godini.
Taško bi bilo objasniti nekom strancu, čak i laiku, da preduzeća koja proizvode i prodaju električnu energiju, a koja (u najgorem slučaju) sa samo sedam dana rada pokrivaju mjesečne rashode mogu otići u višemilionske dugove.
Tako je gubitak HET-a u septembru 2019. godine dostigao 11,6 miliona maraka, dok podaci o poslovanju za cijelu 2019. godinu nisu ni objavljeni,
Ništa bolje stanje nije ni u preduzeću „Rudnik i Termoelektrana Gacko“ koje je prošlu godinu završilo je u minusu od čak 13,5 miliona KM, a pri tom je povećan broj radnika za 51. U susret izborima šuška se i o dodatnim stranačkim zapošljavanjima, sve sa ciljem da se i Gacko stavi pod šapu režima.
Najveći dio minusa koji je ostvaren u prethodnoj, a i u ranijim godinama ostvaren je zahvaljujući stranačkom zapošljavanju, gdje se ne misli na dugoročnu održivost sistema nego na trenutnu političku korist dok se ostatak nagomilao u epskim višedecenijskim pljačkama ovih preduzeća.
Terma i HET su nekada, kroz koncesije i direktne investicije višestruko doprinosili lokalnoj zajednici, a sada doprinose predizbornim kampanjama. Tako se sva mehanizacija HET-a stavlja u ruke lokalnih političara koji nasipanjem puteva i sličnim „investicijama“ kupuju glasove u predizbornom periodu.
Ni utopijska situacija, u kojoj bi ova preduzeća bila lišena pljačke i rukovodilaca sa „Megatrend“ diplomama, ne bi donijela veliki napredak.
Preraspodjela novca u Srpskoj je zamišljena tako da se sav novac sliva u Banjaluku, koja razvija sebe i okolinu gradnjom autoputeva, mostova, zaobilaznica…dok se Hercegovini vraća tek neznatan dio onoga što joj pripada.
U prilog tome govori podatak da Istočna Hercegovina dijelom teritorije graniči sa dvije države (Crna Gora i Hrvatska) da su u blizini razvijeni privredni centar (Mostar), kao i evropska top destinacija turizma (Dubrovnik), a da pri tom ne raspolaže ni metrom autoputa, brze ceste, a bome ni funkcionalnom magistralnom, regionalnom ili lokalnom mrežom puteva.
Ako dodamo i blizinu luke Ploče, mostarskog aerodroma, te brojne industrijske, turističke i druge centre koji garantuju veću frekvenciju saobraćaja evidentno je da se brdski dio Hercegovine (namjerno ili slucajno) izostavlja iz plana važnijih saobraćajnica.
Osim Trebinja (koje se razvilo ponajviše zahvaljujući geografskoj blizini Dubrovnika), aktuelna vlast nije učinila ništa na planu promocije turizma.
Bogata i duga istorija, prelijepi predjeli, vjerski objekti, drevne građevine guta korov vremena dok okolne zemlje baziraju turizam na mnogo manje takvih sadržaja.
Izgleda da u Hercegovini cvijeta samo politika i političari koji su se posljednjih godina uniformisali pa se ne raspoznaje da li djeluju iz stranačkog, poslaničkog ili elektro-energetskog centra moći.
Čak i ta „snaga i lojalnost“ Istočne Hercegovine velikom vođi nije ga nagnala da razmotri mogućnost da ova regija posle mnogo, mnogo godina dobije i nekog ministra u Vladi RS.
Možda i to dovoljno govori koliko je ova regija zapostavljena, dok se istovremeno muze, vene i gasi.