Godina je 2017., prohladni decembar. U moru sumornih i naizgled beskorisnih vijesti, uz pomiješan osjećaj predpraznične atmosfere i osjeta težine godine na izmaku, pažnju mi iznenada privlači jedan upečatljiv naslov. Počinje ovako: „Široki Brijeg i Zrinjski kažnjeni sa 7.500 i 8.500 KM zbog podrške navijača ratnim zločincima“. Oni koji iole prate domaći fudbal i dešavanja oko njega znaju da pomenuta dva kluba sudjeluju u nogometnoj Premijer ligi Bosne i Hercegovine. Da, dobro ste pročitali. Učestvuju u najelitnijem fudbalskom takmičenju naše zemlje.
Podsjećanja radi, navijači Širokobriježana i Mostaraca su na utakmicama Premijer lige i Kupa BiH podizali parole kojima su veličali osuđene ratne zločince, odnosno vojne i političke lidere paradržave Herceg-Bosne. Disciplinska komisija N/FSBiH kao maksimalnu novčanu kaznu za ovakvu vrstu propusta mogla je izreći 30.000 KM. Međutim, odlučila je ići skoro ispod minimuma, iako se radi o otvorenom fašističkom orgijanju koje, usput rečeno, nije prvo ni posljednje viđeno na travnatim terenima u ovoj zemlji. Pomenuti klubovi su odranije poznati po neskrivenoj ljubavi spram fašističke ikonografije i glorifikovanja kako vojno-političkih lidera Ustaškog pokreta iz Drugog svjetskog rata, tako i onih imaginarne Herceg-Bosne. To bi itekako trebalo imati na umu kao nekakvu vrstu otežavajuće okolnosti i putokaza pri izricanju sankcija za ispade i folklore ovakvog karaktera, kako bi se srazmjernim sankcionisanjem obeshrabrile slične aktivnosti u budućnosti.
No, očito se u našoj zemlji bavljenje fašizmom isplati. Tako mu cijena jedva premašuje 7.000, odnosno 8.000 KM-ova, što u slobodnom prevodu znači da država uveliko stimuliše isti. I ne samo to! Ona se, više to i ne krijući, svesrdno skrbi o kolektivima i udruženjima koji u svom djelovanju kao neizostavan repertoar imaju kult poštovanja „heroja“ iz proteklih krvoprolića. Ta se podrška ogleda kroz razne vidove budžetskih injekcija, pa nam tako članovi Predsjedništva nagrađuju režimske medije, entitetska i kantonalna ministarstva kulture i sporta, te nadležne službe gradskih/opštinskih organa vlasti sportske klubove, udruženja i organizacije sa jednonacionalnim predznakom, policija zamaskirane bande koje napadaju i zastrašuju starce, strance i posjetioce i tome slično. Pritom treba naglastiti kako ovdje ne govorim samo o gore pomenutim klubovima ili pak gradovima. Ima tu, nažalost, pregršt primjera koji odveć smrde po nacifašizmu, bilo povremenim pojavnim incidentima ili kontinuiranim urnekom ponašanja.
Poenta je u neutralnom ophođenju spram takvih pojava koje kontaminiraju ovo naše oboljelo i raspadajuće društvo već više od dvije decenije. Preko 20 godina, hej! I umjesto jasne osude i sankcije, nadležne institucije blagonaklono šute ili mlako reaguju, pa se čovjek prosto zapita šta je iritantnije - ne kazniti uopšte ili potapšati po ramenu simboličnim iznosom. Dakle, živimo u zemlji u kojoj je normalno da vam na sportskom meču sa druge tribine sočno opsuju ustašku, četničku ili balijsku majku, spominjajući vrbe, meso, klanje, salate, noževe, žice, u kojoj je postao luksuz dostojanstveno i u miru odati počast časnim partizanskim herojima, nakon što se nekako savlada višegodišnje šiblje i granje obgrljeno oko spomenika, u kojoj mrtve kosti i lobanje „onih tamo“ pravdaju skeletima „iz roda svoga“, kojima jame napuniše preci opet „onih tamo“ onomad prije pedeset, stotinu il' dvije godina, u kojoj se igra začaranih krugova i druhova prošlosti nikada ne okončava. Vazda su ove naše rijeke, livade i krajolike svako malo uznemiravali kojekakvi osvetnički pohodi i čizme. I uvijek se nekako tješimo time da je ova zemlja odoljela svima njima. No, nije u tome poenta. Šta mi vrijedi taj neiskreni patriotski naboj kada danas živim u državi u kojoj se sistem vrijednosti okrenuo za 360 stepeni.
Da ste Draži Mihailoviću '45.-te na suđenju rekli da će 2017.-te u Višegradu i ostatku Podrinja imati sljedbenika više nego ih je sa njim dočekalo kraj Drugog svjetskog rata i vojnički slom pod slobodarskom navalom partizanskih snaga, vjerovatno bi se kiselo nasmijao i beznadežno odmahnuo rukom. Ili da ste Juri Francetiću pred smrt tiho saopštili da će se 50 godina kasnije južno od Ivana oplakivati njegova crnokošuljaška legija, a zidovi kuća kititi zloglasnim likovima personifikatora NDH. Ma kratko bi vam odgovorio: „Dajte se uozbiljite, molim Vas“! A stvarnost nikad smrtnije ozbiljna kazuje upravo to - gubitnike preobratiše u junake, a oslobodioce u sotoniste. Mostarskim ulicama danas na prolaznike budno motre ni manje, ni više nego poglavnik Pavelić, pukovnici Francetić i Boban, kasapin Luburić i ostala kolaboracionistička svita. Banjalučke zidove zgrada i kuća pak krase table sa natpisima pukovnika Mihailovića, vojvode Radića, Uroševića, Pećanca, Đurišića i drugih sličnih nekoćnjih nacističkih podanika. Sarajevsku djecu podučavaju pod okriljem lika i djela antisemitskog „pisca“ Busuladžića, a goraždanske đake u školskom objektu „intelektualca“ Huseina ef. Đoze, što se pisanom riječju zaklinjao na vjernost Hitleru.
Godina je 2020., mjesec februar. Nedugo prije nego će nas zadesiti pandemija korona virusa i sa fubalskih stadiona do daljnjeg udaljiti publiku, svjedočili smo još jednom fašistoidnom navijačkom izljevu. Metastazirani karcinom nacionalizma svoj pojavni oblik ponosno je demonstrirao na tribinama Gradskog stadiona FK Borac u Banja Luci. Navijači pomenutog kluba, znakovitog naziva "Lešinari", gromoglasno su ispratili gostujuće navijače FK Sarajevo prilikom njihovog napuštanja stadiona skandiranjem "Ubij, ubij, ubij Turčina". Osim toga, tokom utakmice mogli su se čuti povici "Nož, žica, Srebrenica". Pitate se koja je bila cijena ovog fašističkog iživljavanja? Simboličnih i sramotnih 5.000 KM uz zatvaranje sjeverne tribine stadiona za predstojeće dvije utakmice. Dakle, da sumiramo, negiranje međunarodno presuđenog i dokazanog genocida vrijedi koliko i jedan prosječan polovan putnički automobil star 20 godina, standarda EURO 3.
I tako zaključismo ciklični tok budalaštine, kretenizma, plitkoumlja i primitivizma. Svi ponosno slave svoje i svi prkosno gladne stomake hrane jeftinim vašerskim igrama. Fašizam nas je kroz protekle vijekove koštao hiljada grobnica i stratišta, da bi u ovom 21.-om uživao nikad veći povlašten i zaštićen status poput rijetke divljači. Oni osviješteni gube na broju, jer stotine i hiljade njih izlaz iz ove surove lobotomizacije traže i nalaze preko Bosanskog Broda, Orašja, Velike Kladuše i ostalih graničnih prelaza. Mi koji ostajemo djelujemo poput desetkovane vojske. Al' ipak se ne damo. Rundek u jednoj pjesmi reče: „Ima ih“! Ja nastavljam: „Ima ih, istina, ali, bogme, ima i nas“!
"Za konkurs"
