O disfunkcionalnosti ovog našeg sistema ne treba ni govoriti više
Sve je davno rečeno.
Samo što sad stvarno više ne znam ko šta ovdje hoće.
Istina prihvatili smo pljačku, nacionalizam, fundametalizam, bošnjački irealni centralizam, srpski iredentizam i hrvatski separatizam ali ovi politički odnosi sada ulaza u jedno, iritantno zanimljivo područje.
Područje u kom se više ne zna ko pije i ko plača.
Mislim na kraju krajeva zna se – oni piju a narod to uredno plati.
Ne samo da se ne zna ko pije i plača onako među piprostim pukom kom zavičeš: “ Eto hin glasaj za naše!“ , već su orjentaciju i stručnost pogubili čak i inteligencija, novinari, pisci i politički analitičari.
Jedan dan se sastaju Ivanić i Dodik i pričaju o spasu i ugroženosti Republike Srpske a prije deset dana prave odvojene skupove na kojima protestvuju jedni protiv drugih.Te Ivanić obećava da će opet nakon desetak dana protestvovati jedni protiv drugih.
U Federaciji lideri vladajućih koalicija istovremeno rade jedan drugom o glavi a govore kako koalicija nikad nije bila stabilnija.
Stalno se govori i novim sukobima i nekim Dejtonima broj 2 ko da je Rambo 2 u pitanju.
Potkusuravaju se računi preko leđa običnog čovjeka…A ko ga jebe bolje nije ni zaslužio.
Sam je pao i sam se je ubio.Niko nama ovo nije na silu doveo.Sami smo birali.
Sada trebamo uživati u svom izboru.
Istovremeno se govori kako je se nezaposlenost smanjila i neki bruto klinac –palac pokazatelji su porasli a ljudi nikad gore nisu živjeli.
Konstantno se govori o nekom euroatlanskom pridruživanju a korača se lagano i hrabro pravac u srednji vijek.Obični popis stanovništva za jednu malu i relativno malo naseljenu zemlju se ne može objaviti u roku od 3 godine a u Indiji gdje živi više od milijarde ljudi rezultati budu u roku od 3 sedmice.
Priča se o povratku Sutorine u Bosnu i Hercegovinu a ne možemo, brat bratu, zadržati ni ovo što imamo da neko ne spomene referendum, treći entitet, rusku dominaciju,neoosmansku okupaciju i šta ja znam šta već ne.
Razgovaramo o pomirenju a svaki dan pričamo o ratnim zločinima počevši od ovog zadnjeg rata pa lagano klizeći u istoriju sve do bitke na Kosovu.
U svijetu gdje se broje sportski, kulturni, naučni i privredni uspijesi mi brojimo krvna zrnca.
Ne pitamo za nekog da li je pošten i dobar već „Jel naš?“Nije nam bitna kultura, perspektiva ni sreća već samo neka iskrivljena kvazitradicija i dvoličnost religijskih normi.Jedno lice nosimo za svaku priliku. „Može sve ali nek se ne sazna“ – tako je najsigurnije.
Djeca iz susjedne,pardon komšijske Srbije (susjedna nam jedino može biti Hrvatska) idu na ekskurziju umjesto u prirodu i muzeje kod Cece u njenu vilu.
Djecu našu dijele. I onda se čudo kako Ante iz Mostara misli da na istočnoj obali žive neka tamnoputa bošnjačka bića.Ante i „Antići“ svih religija i naroda u ovoj zemlji tako irazmišljaju zato što im se tako servira.
Lagano u ritmu one „Ja sam Bošnjak,vjera mi je Islam, moj jezik bosanski je“.Čudim se samo kako i Hrvati i Srbi nisu našli nekakvog invalida da i on zapjeva nešto na sličan fazon.
To je to.
U tome je ključ.
U svom toru, na svom teritoriju, za svog vođu.
A budale ne znaju da je sve to samo igra.
Igra u kojoj oni pametni profitiraju i otvaraju radna mjesta, smanjuju nezaposlenost tako što zaposle glupane i djecu glupana da mu rade po 12 sati dnevno za 350 KM mjesečno.Istog onog glupana kog je od samog početka škartiro.Svojima je dao najbolje položaje, obrazovanje i tome slično a glupanu i njegovom nakotu u ratu pušku i „Ikar“ a nakon rata najgore položaje, obrazovanje i tome slično.
A glupan nema bolje.Može se pobuniti i ostati i bez te tri stoje.I tako u znoju lica svoga za doručak i ručak guli salamu kojoj je prošao rok i onda oboli.Salama je uglavnom kupljena pod motom „Koristimo domaće“ u jednom od prodajnih lanaca u kom moderni rob radi za te tri-četiri stoje.
Ako kojim sličajem rob i dočeka penziju onda mu ona kasni.Ne što nema para za njih već kad ti nakon 3-4 kašnjena ista dođe na vrijeme ti i ne pomišljaš o njenom povećanju već neka je tu- „Samo nek je redovna.“
A glupan ne vidi.Pored očiju je slijep.On to ne vidi
I što je još gore glupan vjeruje.
Vjeruje u to da mu je najveći neprijatelj glupan druge vjere i nacije.Vjeruje u visoke, sofisticirane zavjere Masona, Židova, Amerikanaca, Bin Ladena, Vatikana i Teherana a ne vidi da ga neko budalom pravi četvrt stoljeća.
Jedna irska poslovica kaže kako je u jedno selo došao verglaš s majmunom.
Prvi dan cijelo selo se je sjatilo i gledalo majunčića kako pleše.Verglaš je otišao pune kese i trbuha
Drugi dan majmuna su gledala samo djeca.Kesa verglaša ostala je poluprazna kao i njegov trbuh.
Treći kada je verglaš došao u selo niko nije bio zainteresovan za majmuna i njegov ples.
„Svakog čuda tri dana dosta“ Reče mu jedan od staraca koji je napasao stoku.
Verglaš je otišao iz sela tužan.
Verglaš je trebao doći u Bosnu.Nama ni nakon 26 godina nije dosta.
Iz Bosne bi verglaš otišao bogat i punog stomaka.
A mi bi ostali iza njega mlateći se i tvrdeći čiji je verglaš bio.