Što je sunce više pozicionirano na nebu čovekova senka je kraća, kad je sunce na zalasku, senka je najduža.
Daje vladika Nikolaj ovu pouku, koja nas uči da je naš ego najmanji kada je Hristos u našim dušama visoko na horizontu i kada nas njegova svetlost intezivno obasjava, a kada je Hristos skrajnut na marginu, naš ego je tada u svojim najvećim snagama, i nastavlja vladika, da u prirodi ne postoji dešavanje a da nema svoju refleksiju i tumačenje u duhovnom životu.
U prirodi postoje rekacije koje su reverzibilne i ireverzibilne, odnosno povratne i bespovratne.Pojedine su samo bespovratne, neke su uvek povratne , postoje i one koje su povratne do odredjenog stepena.
Veći deo naše populacije je pratio kritične trenutke, kada je Šešlj u Hagu štrajkovao gladju (ovo je samo primer, nikako veličanje Šešelja). Nakon odredjenog perioda lekari su rekli da mu je nivo kalijuma na kritičnoj granici od 4%, ukoliko padne ispod te granice, rekacija postaje ireverzibilna(bespovratna). Možete mu dati kalijum ali organizam ga neće usvojiti.
Kada je neko rekao da su Srbi “nebeski narod”, to je bilo pogrešno protumačeno, iz razloga što je pažnja bila skrenuta na to da su oni vladari koji su utemeljili srpsku državnost, gotovo svi bili okrenuti nebu.To nije negacija postojanja nebeske Argentine, Belgije, Albanije , Trinidada i Tobaga itd., već pokušaj da se vratio onome što su nam preci ostavili u amanet.
Neki kažu da je Kosovo pečat dara Duha Svetoga jedne Hrišćanske Srbije i da je Kosovo jedan “verometar”, koliko su Srbi Pravoslavni, toliko je Kosovo srpsko.
Srbi su u svojoj modernoj istoriji pali veoma nisko ako uzmemo u obzir verski, nacionalni i kulturni indetitet.Otac Justin Savinski je mudro rekao da od SPC ne bi ostao ni kamen na kamenu da nije bilo bogomudrog patrijarha Germana.SPC nisu rušili niko drugi do nedostojini potomci svetoga Save. Ti potomci su u velikoj meri “raskrstili sa prošlošću, rušili vekovima što je zidano, odrekli se krsnih slava i niko nije bio više Jugosloven i niko nije više gledao u zemlju, do tih potomaka naših vladara, koji su bili okrenuti i gledali ka nebu.Gledanjem u zemlju dotakli smo samo dno. Mislili smo da će Milošević i Šešelj da nam podignu glavu i isprave pogled, medjutim vreme je pokazalo da je taj način i oblik vraćanja nacionalnom, bio probijanje već dotaknutog dna, rekacija je postala ireverzibilna.Propast Srpske države i naroda koji u njoj živi je postao naša neminovnost.Prostorno smo sve manji i manji, biološki je sve manje jedinki u našoj populaciji, ekonomski smo doživeli apsolutan krah.
Možemo li propadati i više od ovoga? Zaista ne znam!
Vreme je nabolji sudija.
Kada govori o državi, vladika Nikolaj kaže da država i postoji da bi propala s ciljem da bi se očuvao narod.Propada manje vredno zarad onoga što nema cenu. Naš narod ne možemo ograničiti samo na naše, sve manje, državne granice. Više nas je u svetu nego u državi.
Stičem utisak da Srbe u velikoj meri pogadja sudbina koju su doživeli Jevreji. Vekovima su bili bez države ali su uvek imali jaku zajednicu, krajni rezultat je da danas imaju veoma moćnu državu. Ipak mislim da ne treba da se ugledamo na neki drugi narod, treba da se ugledamo na pacove. Pacovi imaju vrlo jasnu hijerarhiju i razvijenu socijalnu svest.Teško ih je otrovati obzirom da se jedan žrtvuje, jede hranu ostali ga posmatraju 24 sata, ukoliko ugine, niko ne jede tu hranu. Ukoliko je neki pacov inteligentniji od ostalih, svi ga slede, ukoliko se pojavi neki sa poremećejem psihe, psihopata, ostali ga ubiju.Bolesni pacov dobija najbolje mesto u leglu a ostali vode računa o njemu dok ne ozdravi. Naša moderna istorija pokazuje da smo ubijali inteligentne a sledili psihipate. Nedavni dogadjaji pokazuju da smo dali milion dolara za momka koji je tukao Jevreje po Americi a nemamo 30 000 evra za operaciju nekog bolesnog deteta.Ispada da su pacovi na višem stepenu evolutivnog razvoja od nas. Na sve to možemo zaključiti da svako može biti prorok, onome ko dobro radi kaži da će dobro i završiti, onome ko loše radi da će propasti.
Sve što je vredelo medju nama na vreme je napustilo ovaj brod koji tone i svoje potencijale su afirmisali tamo negde gde im je pružena prilika. To je naša državotvorna budućnost. Kada budemo shvatili da je naveći resurs jednog naroda ljudski resur, ne u brojčanom smislu, već u smislu ljudskih kvaliteta, kada shvatimo da je najjače oružije jednog naroda čvrsta zajednica samim tim stabilna ekonomija, bićemo sposobni da se vratimo na istorisku scenu, imaćemo jak koren koji će istorijske bure samo da ojačaju ljuljajući naše stablo, nećemo biti, kao što smo sada, suva slamka koju vetar nosi u kom god pravcu da duva.Nećemo biti na zapadu ili na istoku, bićemo iznad istoka i zapada, bićemo zapad istoku, istok zapadu.
Sve najlošije medju nama nalazi se u našim državnim granicama. Da bi opstali moramo da propadnemo, da bi živeli moramo da umremo.
Ovaj tekst nikako nije pesimističan, ovaj tekst je čelovjekoljubiv, odnosno, sa pogledom u svetlu budućnost.
Zrno pšenice pohranjujemo u zemlju da bi zrno umrlo a rodilo stabljku koja daje mnogostruko veći rod.
Bez smrti nema ni Vaskrsenja.