Londonski „Ekonomist“ (The Economist) objavio je, početkom ove godine, članak simboličnog naziva Chiran. Prema tvrđenju uglednog časopisa ; Iran bi mogao, prateći kineski model, postati regionalna ekonomska sila.
Iran se 2017. godine nalazi u poziciji koja je karakterisala Kinu 1990. Iranski izlazak iz međunarodne izolacije predstavlja oživljavanje preduzetničkog dinamizma. Poznavaocima Kine, fokusiranje rasta biće poznato i ogledaće se prvenstveno u industrijskim investicijama. Veliki rizik predstavlja Donald Tramp koji nije oduševljen nuklearnim sporazumom sa Iranom. Iranci se nadaju da evropski saveznici neće zauzeti stav protiv pomenutog sporazuma.
Postizanje dogovora predstavljaće veliku priliku za Iran. Аutomobilska industrija je 18. po veličini u svijetu. U zemlji ima više od 50. farmaceutskih proizvođača, od kojih su mnoge prisutne na berzi Teherana. Turizam ima priliku da procvjeta zahvaljujući 21. Spomeniku na UNESCO-voj listi. Industrija hrane i tepiha je već globalno konkurentna. Kroz ekspanziju trgovinskih veza sa starim prijateljima u Evropi i novim u Aziji, brzu ekonomsku modernizaciju nije teško zamisliti.
Također, Kina je doživjela rast na leđima demografskog buma. Iran je u sličnoj povoljnoj poziciji : 60% stanovništva je mlađe od 30 godina. Bogatstvo koje se ogleda u broju radno sposobnog stanovništva omogućiće kontinuitet rasta plata u procesu daljnjeg ekonomskog oporavka, naročito ako je praćeno učešćem žena u radu. Spriječavanje odliva mozgova u Iranu ( jedan od četiri Iranca sa fakultetskom diplomom živi u inostranstvu) veoma bi podstaklo produktivnost.
Brzi uspon kineske silicijumske doline omogućio je kompanijama, kao što je Alibaba, da budu dominantne na domaćem tržištu. Теheranska mlada, urbana i tehnološki osavremenjena populacija već podržava veliki broj novoosnovanih. Digikala, lokalni ekvivalent Amazona, najbolji je primjer. Lansiran је 2007. godine, na početku fokusiran na elektroniku proširio se na prodaju niza raznovrsne robe široke potrošnje.
Od pristupanja svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine Kina je ubrzo postala dominantna globalna industrija za izvoz. Pri tome je uzela udio na tržištu drugih azijskih izvoznika, ali је takođe postala glavni uvoznik komponenti i dijelova od ostatka susjedstva. Nešto slično je moguće u Iranu, ukoliko postane baza za promet i proizvodnju Bliskog Istoka, Kavkaza i Centralne Azije. Ipak tо zahtjeva remont preopterećene i nedovoljno razvijene infrastrukture. Vlada je sklopila ugovore sa evropskim i azijskim kompanijama, zadržavajući vlasnička prava. Indija je pristala da izgradi, za $ 500 miliona, luku Chabahar. Kina će vjerovatno da favorizuje ulaganja ove vrste, zahvaljujući uključenosti Irana u okviru “One Belt, One Road” inicijative.
Kineska komunistička partija pokušala je da upravlja komplikovanim promjenama dozvoljavajući prostor za privatni sektor, te se pobrinula da zadrži kontrolu nad ključnim pozicijama u ekonomiji. Strani investitori su dobrodošli, ali dijelovi privrede ostaju zatvoreni za njih. Predsjednik Irana, Hasan Rohani moraće da balansira dajući pristup tržišno prijateljski nastrojenim investitorima, istovremeno zadržavajući radikalno religioznu grupu zadovoljnom. Protekcionistički osjećaj će prevladati, elita će pokušati očuvati svoju moć štiteći vitalne sektore privrede.
Izrazito brz napredak u Kini zadnjih decenija ukazuje na to da autoritarni politički sistem i ekonomija sagrađena oko državnog vlasništva mogu pridonijeti brzom porastu u prihodima.