Ne tako davne 1952. godine, na London se spustio oblak otrovne magle. Pritisnut odozgo slojem toplog zraka, u narednih pet dana bez vjetra, taj otrovni smog je odnio hiljade života, a desetinama hiljada narušio zdravlje. Još uvijek se ne zna koliko je životinja stradalo od posljedica onečišćenog zraka koji je tih dana gušio London.
Magla je bila tako gusta da je nastupio saobraćajni kolaps. Čak ni pješaci više nisu mogli pronaći put, pa su im pomagali slijepci naviknuti da se snalaze „u mraku“. Otkazivane su predstave jer se pozornice nisu jasno vidjele od magle. Čerčil, koji je u to vrijeme bio premijer, bio je uvjeren da se radi o vremenskoj nepogodi koja će brzo proći.
Nije bilo panike, London je bio poznat po svojoj magli, međutim, posljedice tih pet dana otrovnog zraka su još dugo nakon razvedravanja uzimale danak u krvi.
Na temu kvaliteta i zagađenja zraka razgovarala sam sa Enisom Omerčićem, meteorologom iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda iz Sarajeva, odsjek za kvalitet zraka.
Kvalitet zraka je pitanje koje izaziva veliko interesovanje javnosti. Koliko često se građani javljaju sa upitima o kvalitetu zraka?
Građani, kao fizička lica, posljednjih godina sve češće kontaktiraju FHMZ sa upitima vezanim za kvalitet zraka. Naravno, učestalost takvih poziva je veća u hladnijem dijelu godine, kada je ovaj problem izraženiji. Takođe, česti su upiti od strane domaćih i međunarodnih institucija, ambasada, nevladinih organizacija i drugih subjekata. Interes javnosti je evidentno porastao od 2014. godine kada je FHMZ u suradnji sa drugim operaterima u FBiH proširio obuhvat podataka na dnevnom nivou i u stvarnom vremenu koji se prezentuje na internet stranici Zavoda te na taj način učinio dostupnijim tu vrstu podataka.
Kako se određuje kvalitet zraka? Možete li reći nešto o tradiciji mjerenja kvaliteta zraka u BiH i koliko se često vrše mjerenja?
Mjerenja zagađujućih materija u zraku na prostoru BiH su počela od 1954.godine u Zenici, da bi u narednim godinama počela i mjerenja u Sarajevu. Tokom 80-ih godina XX vijeka na prostoru BiH bilo je aktivno više od 40 stanica. Uzmemo li u obzir da je ozbiljniji pristup ovom problemu na svjetskom nivou započeo nakon famoznog londonskog smoga iz 1952. može se reći da naša zemlja spada u red zemalja sa najstarijim institucionaliziranim monitoringom kvaliteta zraka u svijetu. Obzirom da je u tom periodu BiH prolazila kroz proces intenzivne urbanizacije i industrijalizacije bazirane na zalihama lignita, i sama problem zagađenja je bio srazmjeran tim procesima. Prirodno-geografski faktori smještaja naših najvećih urbanih i industrijskih središta su izuzetno nepovoljni sa aspekta kvaliteta zraka što je rezultiralo velikim stepenom zagađenja tih centara osobito zimi. S tim u vezi je i razvoj naučne misli sa fokusom na ovaj problem te su Sarajevo i Zenica bili glavni centri u kojima su se razvijale ideje i načini za smanjenje zagađenja. Grad Sarajevo je , na primjer, bio jedan od prvih gradova u svijetu koji je imao potpun katastar emisija u zrak, što je neophodno za rješavanja problema zagađenja zraka, a što je u konačnici rezultiralo efikasnim projektima za smanjenje zagađenja tokom 80-ih godina XX vijeka.
Danas, mjerenja se vrše metodologijom koja je u skladu sa evropskim i svjetskim standardima. Na taj način podaci dobijeni sa naših stanica su uporedivi sa podacima dobijenim u drugim zemljama. Nažalost, savremene tehnologije koštaju mnogo novaca, te je problem održavanja mjerne opreme i obezbjeđenja dovoljnog broja mjernih stanica stalan problem kod svih operatera koji se bave ovim poslom. Najčešći mjereni parametri, odnosno zagađujuće materije su: sumpor dioksid, azotni oksidi, lebdeće čestice ( „prašina“, „suspendovane čestice“, „čvrste čestice„ „PM“- sve su to sinonimi), ozon, ugljični monoksid, sumporvodik. Nedostaju nam mjerenja benzena, posebno u Zenici i Lukavcu gdje se zbog specifičnih industrijskih procesa očekuju visoke vrijednosti ovog polutanta, kao i mjerenja onih polutanata koji zahtjevaju skupe laboratorijske analize ( benzo(a)piren, analize sadržaja lebdećih čestica).
Mjerenja se vrše na satnom nivou , automatskim “in situ“ metodama sa savremenom mjernom opremom, prilagođenom radom u spoljašnjim uslovima. Većina podataka se automatski prenosi na servere u FHMZ gdje se vrši kontrola i validacija podataka na dnevnom i godišnjem nivou. Na podatke u stvarnom vremenu (satni podaci) koji se objavljuju na internetskim stranicama ne može se vršiti kontrola te ih uvijek treba uzeti sa rezervom.
Može li se sa sigurnošću reći ko su najveći zagađivači zraka općenito, a u Bosni i Hercegovini konkretno?
Postoje geogeni i antropogeni izvori zagađenja. Pod geogenim smatramo vulkane, pješčane oluje, prirodne požare i slično, međutim izvori zagađenja koji pogađaju naše krajeve su uglavnom antropogeni. Nekoliko puta tokom godine se dešava da imamo povišenu koncentraciju lebdećih čestica u zraku usljed prijenosa tropskih zračnih masa preko pustinjskih područja Afrike.
Najveći izvori zagađenja kod nas su pojedina termoenergetska i industrijska postrojenja (termoelektrane, željezare, koksare, itd.), brojna manja ložišta u privredi i domaćinstvima, i saobraćaj.
Ponavljam da je prirodno-geografski uticaj na zagađenje zraka u našoj zemlji od iznimnog značaja. U kotlinama se tokom hladnijeg dijela godine vrlo često stvaraju temperaturne inverzije – pojave u kojima zbog termičkog obrata u kretanju temperature zraka sa visinom dolazi do stacioniranja hladnog (samim tim i gustog, odnosno težeg) zraka u dna kotlina što sprječava njegovo dalje miješanje sa zrakom iz viših horizonata. Ovakve situacije pogoduju nagomilavanju svih emitovanih polutanata u relativno niskom sloju u i oko naselja.
Ovakve pojave se dešavaju u hladnijem dijelu godine, tj. u onom dijelu godine kada je i loženje (uglavnom uglja i drveta) najintenzivnije, te se ovi faktori sinergično održavaju na kvalitet zraka.
foto: down.com
Koliko zagađenje poštuje granice? Dešava li se da mi udišemo čestice nastale, na primjer, u Mađarskoj?
Rijetko se dešava da udišemo čestice iz drugih zemalja u značajnoj mjeri jer lebdeće čestice, bez obzira što su male i lagane, ipak se relativno brzo spuštaju na tlo u relativnoj blizini izvora. Značajniji prekogranični prijenos zagađujućih materija imaju gasoviti polutanti poput sumpordioksida. Dešava se ipak i da lebdeće čestice prelaze velike udaljenosti no nemaju stalni karakter. Najevidentniji pokazatelj prekograničnog prijenosa zagađenja su kisele kiše. Funkcionalne analize vjetra i pH vrijednosti padavina su pokazale da značajan broj kiselih uzoraka kiša na naše područje dolazi iz pravca Zapadne Evrope i zasigurno da naši veliki izvori zagađujućih materija imaju slične efekte na neka druga, udaljena područja.
Koliko su djelotvorne maske koje građani nerijetko koriste?
Maske mogu pomoći redukciji unosa zagađujućih materija, osobito prašine ( lebdećih čestica) u organizam . Ovdje treba voditi računa o vrsti maske koja se koristi, obzirom da su se klasične „hirurške“ maske pokazale ne samo neefikasnim nego i kontraproduktivnim. Najpogodnije maske su one koje se koriste u industriji (metalnoprerađivačkoj, u lakirnicama) i koje obično na sebi i nose oznaku ili napomenu da sprječavaju unos PM2.5 ili PM10 čestica (čestica promjera manjeg od 2,5 odnosno 10 mikrometara).
Da li Zavod izdaje preporuke građanima kako mogu uticati na smanjenje zagađenja zraka? Šta građani mogu poduzeti kako bi uticali na poboljšanje kvaliteta zraka?
FHMZ povremeno istupa, savjetodavno, prema javnosti i institucijama sa sugestijama za smanjenje zagađenja. Nadležnost za takve aktivnosti u FBiH imaju kantonalna ministarstva koja se bave okolišem i lokalne zajednice tj. općine. Postoji li na nivou kantona, entiteta i države BiH strategija koja se bavi rješavanjem problema zagađenja zraka?
Nedavno je urađena prva nacionalna strategija za zaštitu okoliša u BiH, međutim, ona se samo površno bavi ovom problematikom, jer su nadležnosti za upravljanje kvalitetom zraka spuštena na kantonalne odnosno općinske nivoe.
Koji su prirodni, a koji vještački prečistači zraka?
Prirodni prečištači zraka su u prvom redu biljke. Treba imati na umu da u područjima intenzivnog emitovanja zagađujućih materija u zrak nije gotovo nikad nema dovoljno biljnog pokrivača koji bi omogućio efikasno prečišćavanje zraka. Najvažniji i najefikasniji vještački prečištači zraka su oni koji se instaliraju na velike izvore emisija – industrijska i termoenergetska postrojenja. Treba imati u vidu da je najefikasnije smanjenje zagađenja ono koje se ne bavi posljedicom nego uzrokom – odnosno da je mnogo efikasnije smanjivati emisije zagađujućih materija nego ih naknadno prečišćavati.
Mnogi se vjerovatno pitaju zašto se građanima preporučuje da ne otvaraju prozore kad je u i kući i van kuće „isti zrak“. Na koji način pomaže držanje prozora zatvorenim?
Neotvaranje prozora može imati efekte na smanjenje uticaja na zdravlje ukoliko je riječ o kratkotrajnim epizodama visokih koncentracija polutanata. Zatvoreni prozori mogu jedno vrijeme reducirati unos čestica u životni prostor, međutim daleko manje mogu spriječiti gasovite polutante. Svakako da će dugotrajna zatvorenost izazvati negativne efekte na zdravlje sa mikrobiološkog aspekta, obzirom da ljudi žive i dišu unutar zatvorenog prostora.
foto: 24sata.info
Možete li navesti primjer nekog grada ili regiona koji je uspješno riješio probleme slične onima koje imamo kod nas?
Neki naši gradovi su već iskusili smanjenja zagađenja kroz projekte realizovane tokom 80-ih godina. U savremenom dobu primjetimo da je značajno smanjenje zagađenja u direktnoj vezi sa ekonomskom moći zemlje u kojoj se grad nalazi. U posljednjih 5-6 godina, obje cementare u BiH su izvele značajne poduhvate sa ciljemm smanjenja svojih emisija, međutim ukupne emisije u tim gradovima su svakako ogromna pa su ti projekti ostali bez značajnijeg efekta na opći kvalitet zraka.
Vrlo mali i spori su pomaci u gradovima regiona (Makedonija, Albanija, Srbija) ali i u gradovima pojedinih zemalja Evropske unije koji se nalaze u sličnim ekonomskim i geografskim uslovima kao naši gradovi. U Krakovu je prije nekoliko godina zabranjena upotreba i prodaja uglja, i efekti su evidentni ali je kvalitet zraka još uvijek ispod evropskih normi što je posljedica kotlinskog položaja cijele krakovske regije. Značajan napredak je ostvaren u Ljubljani prije nekoliko godina, međutim, izvora emisije u samom gradu i okruženju je bilo daleko manje nego kod oko naših gradova. Svi značajni projekti koji mogu da efikasno djeluju na unapređenje kvaliteta zraka su ili vrlo skupi (ulaganja u infrastrukturu) ili vrlo nepopularni (zabrane loženja pojedinih goriva, restrikcije u saobraćaju, veliki troškovi privrednim subjektima) – a najčešće oboje.
Italija ima problem sa kvalitetom zraka u svojim sjevernim centrima i ulaže veliki novac u projekte, a efekti se sporo očituju zbog nepovoljnih geografskih uslova. Veliki gradovi poput Pariza ili Londona takođe imaju vrlo zagađen zrak i ulažu velike novce kako bi smanjili zagađenje za nekoliko procenata. Ipak, ovi gradovi imaju mnogo niži nivo zagađenja zraka u odnosu na gradove naše regije. U zemljama „ruskog bloka“ ( Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija…) podaci o kvalitetu zraka nisu lako dostupni pa ih je stoga teško upoređivati sa našim.
Da li FHMZ raspolaže svim potrebnim sredstvima za izvršavanje planiranih aktivnosti?
Ne. Budžet FHMZ nije ni približno dovoljan za osiguranje mjerenja te je mnogo toga prepušteno entuzijazmu pa i povremenim improvizacijama kako bi se osigurao minimalan kvalitet i opseg mjerenja. Zbog nedovoljnih finansijskih sredstava i kadrovskih nedostataka FHMZ nije u mogućnosti da proširuje svoje mrežu stanica kao niti da obavlja laboratorijske analize pojedinih zagađujućih materija, kao ni da obavlja neke druge aktivnosti koje su standardizovane u zemljama zapadne Evrope (npr. modeliranje kvaliteta zraka).
Koliko se ulaže u edukaciju službenika u nadležnim službama i saradnju sa organizacijama iz inostranstva?
Saradnja sa domaćim, a posebno sa međunarodnim organizacijama omogućava povremene kvalitetne edukacije službenika koji se bave ovim poslovima. Nažalost, broj tih službenika je vrlo ograničen i oni su uglavnom prekapacitirani što za posljedicu ima rasutost kadrova na više aktivnosti što u konačnici može imati nedovoljan kvalitet pojedinih urađenih poslova.