Biti sam, odgovoran i nezavisan od drugih je uvijek bila neka vrsta imperativa koju su nam stavljali na breme. Biti uspješan i iznad drugih, isto tako. Ali takva vrsta uspjeha, odgovornosti i nezavisnosti donosi izvjesnu samoću. Stavlja se na moranje da odvojiš ljude od sebe, one koji te vuku prema dolje, pa čak bili to i oni koji te vole i koje ti voliš. Pređi preko drugog da bi sebi bolje učinio. Zgazi obećanje. Potisni ljudskost. Nemoj pomoći ako od toga nemaš lične koristi. I na tren sam im zavidila na takvoj mogućnosti potiskivanja suosjećanja, tolike ambicije i nedostatku humanosti, jer su baš takvi na kraju najviše uspjeli i zauzimali mjesto kojem sam i sama možda težila. Ali takvo što mi se dešavalo samo nekad davno i to baš kao što rekoh samo na tren.
Desilo se eto i meni u trenucima da sam morala birati baš između takvih stvari i birala sam ljude. I nisam nikad pogriješila. Dobila sam većinu tog nekog eto uspjeha kojem sam težila, ni blizu njihovom možda, ni blizu onog što sam mislila da mogu, ali sam dobila više nego oni drugi, jer iza sebe imam njih koji me bezuvjetno pomažu i podržavaju u svemu. I kad ne ide, tu su. I kad ide, slavimo zajedno. I nijedan uspjeh ne bi značio bez njih. Šta će mi diploma doktora nauka ili posao iz snova ako nemam nikog da mi čestita sem stranaca? Nikog ko zna koliko mi je bilo potrebno da dođem do bilo koje vrste od tih uspjeha. Nikog da me zagrli i pruži pogled koji govori: „Rekoh ti da ćeš uspjeti. Pogledaj gdje sad stojiš i nasmij se, jer si ti tu i ja sam kraj tebe.“
A naše društvo ne uči to. Ono uči čovjeka da postane nezavisan od svega što bi ga moglo slomiti, što bi ga moglo povrijediti, a prava istina leži u tome da ga najviše i nepovratno može povrijediti odsustvo baš te emocije koja nas čini tako ranjivim. Emocije koja kaže drugome da mu je potreban i otvara se mogućoj povredi sa te iste strane. Emocije koja u sebi ima suosjećanje za drugog i koja stavlja tog drugog ispred svakog uspjeha na papiru, koja stavlja prijateljstvo, porodicu i na kraju ponajviše čovječnost ispred tog istog.
I tek sad razumijem i cijenim one po meni nekad prije obične osobe koje se zadovolje sa običnim poslom, ali sa izvanrednim ljudima oko sebe. Kad stojiš sam na vrhu, zaista je užasno usamljeno. I ne bih niti najgorem neprijatelju poželjela takvu vrstu pobjede.