„Ako se ne stidiš radi šta hoćeš“-dio je rečenice jednog mudraca izgovorene u drugom vremenu,iz drugih razloga ,a koja je preživjela stotine godina i sigurno nikad nije bila aktuelnija i potrebnija. Aktuelna i potrebna , a ne upotrijebljena.
Da, kad sve druge mjere,sankcije i prijetnje ne poluče rezultate što je,nažalost,svakodnevna slika,onda pojedincima ,ostacima iz nekog drugog vremena i druge kulture ostaje stidljivo pozivanje i spominjanje ove osobine iz rečenice- stida poznatijeg pod imenom-OBRAZ. Da,dobro ste pročitali „ostaje“ stid ili obraz kao posljednja brana negativnom,nepoželjnom i društveno neprihvatljivom ,a najčešće zakonom dozvoljenom činjenju ili nečinjenju.
Pa zar stid i obraz ne bi trebali biti prva prepreka ka onom što ne treba ili treba da radimo?
Kao i mnogi drugi prije nego sam i saznala i za zakone i za propise saznala sam za stid.Za obraz.Govorili su nam stariji „nemoj,sramota je“, ili za veće prekršaje prijekor u upitnoj formi „pa imaš li ti imalo obraza?“,a nakon stvarno drskog ponašanja sa manjkom obraza dobijali smo onako interno naziv „BEZOBRAZ“.
I tu je bio kraj.Ende.Bezobraz si mogao postat uvijek i lahko-jednom javno pređeš granicu i eto te,to je to.Jedina pozitivna stvar je što je i s te druge strane granice postojalo stepenovanje pa je neko bio „pobezobrazan“,neko drugi „bezobraz“,a opet neko treći „veliki bezobraz“ ili „koji je to bezobraz“.
Jednom izgubljeni obraz i kvalifikacija bezobraz je trajna posljedica.Popravnog nema.
Stid i obraz odavno su postali nepoželjni pratioci i gotovo su postali teret u današnjem društvu, čija je općeprihvaćena filozofija „sve je dozvoljeno ako obećava dobar profit“.Uostalom odgaja li iko danas djecu ukazivanjem na ove gotovo izumrle i zaboravljene vrijednosti?
Moderne teorije i definicije su stid i obraz okarakterisali kao zakržljali i nepotreban dio čovjekove svijesti,nepotreban poput slijepog crijeva u organizmu.Ja sam opet nekako suprotno prihvaćenim teorijama i filozofiranjima vjerovala kako je moral ono naše unutrašnje što može, ali i ne mora imati svoju društvenu prezentaciju.Živo biće živi po nekim svojim normama koje su slučajno i norme većine i smatra se moralnom osobom sve dok ne prekrši norme i ne postane moralna osoba sa tehničkom greškom.
Može li moralna osoba učiniti nešto čime će izgubiti obraz,a da pritom ostane i dalje moralna osoba, a da ne pominjem što će i dalje ostati u okviru propisanih normi odnosno zakona?
U današnjem vremenu može.
Svakodnevni su primjeri takvog ponašanja naročito vladajućih slojeva društva.Iskorištavaju se nedorečnosti,rupe u propisima ili se jednostavno bez ikakvog stida uredi situacija koja je po zakonu,kao naprimjer budžetsko planiranje nabavke novih auta iako su i sadašnji u garantnom roku,pa onda bezobrazno „naprđivanje“ i razbacivanje tuđeg našeg novca na dodatnu opremu koja vrijedi koliko i osnovni paket, onda planiranje službenih putovanja i bespotrebnih odlazaka samo da bi se budžet izvršio odnosno pare potrošile,zatim zloupotreba položaja u odnosu nadređeni-podređeni gdje nadređeni koristi metode koje nisu ni kršenje zakona ni kršenje moralnih normi,ali kojima duboko vrijeđa ili šteti podređenom,kao naprimjer kada mu svakodnevno govori “ako ti se ne sviđa knjižicu u ruke i razligu”,a za što ovaj ne može tražiti zaštitu ni od koga.
Zabrinjavajuće je što se često čuje ,nekad s primjesom divljenja i odobravanja,a rijeđe s primjesom gorčine i osude: “Pametan,neka radi šta hoće kad može”E, ovdje je neophodna upotreba rečenice sa početka teksta i ponašanje u skladu s njom kao brane nama samima od nas samih jer kad već nemože i neće društvo i zakon da nas zaustavi onda da mi sebi postavimo granicu.Ali…
Iks je primjera zakonitog,moralnog ,a bezobraznog ponašanja na koje jedino možemo reagovati upitom : „pa kako ga ili nju nije stid?Gdje mu je obraz?“ rizikujući da nam se svi odreda nasmiju i reaguju takođe upitom:“iz kojeg si ti vakta?“