Ako ostavimo po strani učene i knjiške riječi, a i ljude, mi smo toliko ruralni da boli glava. Umjesto da prigrlimo svoju ruralnost, pa pustimo da se iz cvijeća livada prirodno vozdigne kakav novi Tesla, Andrić, Selimović, Milanković, Pančić, i njima sličan, naše intelektualno kolektivno ja se iz petnih žila upinje da bude što glasnije u pozivanju na promjene, boljitak, stop nacionalizmu, kriminalizmu, fašizmu, rasizmu i konjuktivizmu.
Toliko smo pozivnica dobili da zakoračimo u bolje sutra da je jedini preostali problem to što ne znamo kako tačno tamo da stignemo. Meni je prozivanja političara, ovih i onih pun kufer. Pa i moja pokojna baba, Bog da joj dušu prosti, bi znala da upre metaforičkim prstom u one na vlasti i kaže – PU, gamadi!
Što bi rekao Theodore Rubin – nije problem što postoje problemi. Problem je što očekujemo suprotno uvjereni da je problem imati problem.
Dakle, prihvatimo situaciju da je imanje problema normalna stvar, da ne postoji društvo bez problema, da svaka politika ima svoju opoziciju, da dokon pop i jariće krsti, da je žaba vidjela da se konji potkivaju pa i ona digla nogu, i da dva loša ubiše Miloša.
Po teoriji „šta jedeš to ćeš i pokakit“, ako se čitav dan hraniš zabrinjavajućim informacijama, sigurno nećeš izbaciti veselo govno. Sve i da je prosječan insan današnjice upravo ustao iz kome i ne sjeća se ničeg, nije potrebno insistirati na tolikoj gomili problema koje stišću ovo malo duše homo balkanikusa.
Što bi rekla druga krilatica „Mojne mi problema, daj rješenja“.
Rješenja su u pravilnoj ishrani, radu, obrazovanju i radovanju.
Bila sam gladna, jednom prilikom u mirnodopskim uslovima, cigla dva i po dana. Prije toga i nakon toga sam okej. Nije strašno biti gladan, malo boli stomak ispočetka, poslije se navikneš, i na kraju imaš neki osjećaj nepodnošljive lakoće postojanja.
Kažu da je najbolje hraniti se hranom koja raste u krugu od 50 kilometara. Poznajete li nekog ko je siromašan, ali redovno bere gljive, samoniklo jestivo i ljekovito bilje, šumske plodove, lovi ribu ili je eventualno uzeo nečiju baštu da radi? Znate one silne napuštene kuće po unutrašnjosti što je babo pravio da rasporedi sinove i snaje po spratovima pa djeca završiše po bijelom svijetu, a babo pod crnom zemljom? Te su kuće okružene okućnicom, u ovoj našoj plodonosnoj BiH, sjeme je jeftino, vode, hvala Bogu, ima na svakom koraku a nekad i previše, a i govana za đubrenje ne bi trebalo da fali. Ali nije se naše ruralno biće borilo da se vrati na lopatu, i glad nije nemati zemlje i prilike, već je glad nemati love za smeće iz supermarketa. Mi mrzimo svoju zemlju, i koliko je ne zaslužujemo dobro je ikako i imamo. Čak i kad volimo prirodu mi je mrzimo. Što reče radnik sarajevske gradske čistoće poslije jednog prvog maja – majke mi, kao da tramvajem donose smeće od kuće i ovdje ga ostavljaju!
Osnovna logika kaže da hrana raste na zemlji, a naša je zemlja bogata i plodna. Prirodni resursi ne bi bili prirodni da se mogu vještački proizvesti. Gazimo i pljujemo po najvećem blagu nesvjesni da je upravo to razlog zbog kojeg smo nekome „iz bijelog svijeta“ uopšte zanimljivi. Dakle hrane ima, ali su seljaci pobjegli u grad da prodaju pamet koja već smrdi, ko lako kvarljiva roba sumnjivog kvaliteta sa tezge iz Nadrealista.
Resursi su tu, ali nema proizvoda bez rada. Državu nam ubi nezaposlenost. Kako tačno nastaje nezaposlenost, ili još bolje, kako tačno nastaje zaposlenost?
Da se vratimo u daleku prošlost, ženka je u pećini doji mladunče, mužjak kreće po hranu i ogrjev. Poslije pola sata se vraća i kaže ženki – nisam ništa donio jer sam nezaposlen. Prošao sam pored rijeke, kroz šumu, tamo me napao roj pčela, evo me vas izujedan, i vjerovatno ću umrijet od silnih uboda pošto nemam ni zdravstveno, a i da imam, doktori štrajkuju. Kako je iz te prvobitne, stopostotne nezaposlenosti homo sapiensa uopšte došlo do ovih milijardi svjetske populacije? Šta znači biti zaposlen, ili još bolje, šta je to „siguran posao“? Kako je uopšte došlo do te ovisnosti o apstrakcijama, ne mogu sa sigurnošću reći, ali vjerujem da je nevolji kumovalo njegovo veličanstvo televizor. To je, u ovoj zemlji seljaka na brdovitom balkanu, predmet koji posjeduje 98,4% napaćenog, unesrećenog, više gladnog nego sitog, i sto puta iznevjerenog stanovništva kojem je uvijek neko nešto dužan podati.
Vrijeme provedeno ispred televizora treba posvetiti radu, stvaranju vrijednosti, bio to krompir, umjetničko djelo ili računarski softver, zato što nam trebaju proizvodi. Proizvod je ono treće u skraćenici BDP koja tako reprezentativno oslikava u koja smo doba. Recite NE hipnozi, i DA radu. Jer svakog dana trošimo. Trošimo vazduh, vodu, hranu, električnu energiju. I u komi se troši. Pitajte MMF. Svakog dana možemo podvući crtu i utvrditi jesmo li više proizveli ili potrošili. Bez obzira na poznavanje ekonomije, tržišne vrijednosti i ine pametnoće, svi mi instinktivno znamo raspoznati stvorenu vrijednost od potrošene vrijednosti. Svaki dan koji prođe u znaku veće potrošnje nego proizvodnje je dan koji smo kao ljudska, radno sposobna bića, promašili.
E, ako smo jeli (da b)i(smo) radili (i radili da bismo jeli), prelazimo na obrazovanje. Koncept cjeloživotnog učenja ukratko znači da se ne prestaje učiti izlaskom iz škole, već se čitavog života nešto valja upoznavati i savladavati jer je još Darvin zaključio da se opstaje isključivo prilagođavanjem na novonastalu situaciju. Ako nam tehnologija galopira i tako to, svakog dana sviće nova novonastala situacija, što znači da nam svakog dana valja učiti. S obzirom da oko tri miliona građana ove naše države ima pristup internetu, može se reći da ima pristup i znanju. Ali kako kažu, otkako nam je znanje na „klik avej“ – više ništa ne znamo! Ne mora više invalid paraplegičar čekati da ga neko silom donacije zaposli na godinu dana, niti strepiti da li mu je gazda bacio sihir što je zbog njega morao zidati rampu na ulazu, i čupati pragove. Danas može da se radi i na neviđeno, samo malo konekcije, tastatura, miš, i deri Miško. Naravno, prvo valja učiti, a kako prosječan bh. građanin na obrazovanje odvaja cijelih 0,8% primanja, bolja budućnost je praktično iza ćoška.
Jeli, radili, obrazovali se, i ostaje nam samo da se – radujemo!
Tu nema šta da se priča, kazaće se samo čim izađemo iz pećine i ugledamo svijet prilika, u ljudima dobrotu, u problemima motivaciju, a u ovoj našoj prirodi ono što jeste – blago! Rad oslobađa, i ovo nije koncentracioni logor, osim ako baš insistirate. Nerad nije stvorio gospodina, već invalida. Učenje je spas jer je znanje moć. Radujsja! Biti na konju, istina, znači da se nalaziš na leđima četvoronožne životinje koju valja hraniti, njegovati, kvalitetno smjestiti i svakodnevno timariti, ali to je dobra stvar. To je dobro. Kad je čovjeku loše, kaže majku mu, pa može i bolje, pa popravi sebi situaciju, nabavi, stvori, obezbjedi, omogući, i evo nas, sa toliko toga na raspolaganju, kako može da nam bude loše. Iza nas su hiljade godina civilizacije, milioni godina ljudskog iskustva, čitava sila znanja i blaga dostupna preko malog uređaja što stane u džep, sloboda da izađemo ne na ulice (osim kome je baš ambicija da živi od ulice), već u svijet sirovina, u svijet alata, u svijet prilika. Mi smo slobodni. Nama je dobro, jer su generacije težile da im bude bolje. Nama je dobro jer uvijek može bolje. I nakon svega što je uništeno i nestalo, opet je ostalo više nego što prosječan čovjek može da pojmi, a kamoli iskonzumira i odbaci kao nedovoljno.
Siti, pročišćeni radom, oplemenjeni znanjem i ushićeni radovanjem imamo najveće šanse da opravdamo što smo rođeni. U međuvremenu, ne bismo prepoznali dobrog vođu ni da nas šutne u glavu.
ZA KONKURS