„Znaš, ljubavi, često se zapitam, zašto se mi ranije nismo sreli? Glupo i patetično pitanje, zar ne? Jesam li te, možda ipak, negdje slučajno sreo, prije onih krvavih „Lipanjskih zora“? Možda i jesam, samo to nisam znao…Pa da, ti mora da si bila onaj san dječaka. Uvijek si sjedila u nekoj nedohvatnoj klupi u mom razredu, kada sam pohađao školu snova. Pa da, stajao sam često iznad tebe, dok si pisala lektiru, nisi me vidjela. Nisam prepisivao, mirisao sam ti kosu. Daaa, ti si tjerala pastrmke da se kače na moju udicu, dok sam ih lovio na Neretvi. Dala si mi jednom dvije banke da kupim karte za kino. Nisam ti ih vratio. Sanjao sam te u plavičasta hercegovačka jutra, u onoj kući, koja je sada tuđa. Sjećaš se, držao sam jedan kamenčić s Neretve na noćnom ormariću, s njim sam gađao budilicu koja me tjerala da ne zakasnim u školu. Hej, zašto mi onda, u snovima, nisi rekla, da nisi samo nestvarni san dječaka, da živiš iza onoga brda, na drugoj obali naše rijeke? Baš iza onoga brda kojeg sam nekoliko godina kasnije ciljao minobacačem, u svitanja vaših „Lipanjskih zora“. Došao bih po tebe kroz kišu granata, na drugu obalu naše rijeke, kroz krivudave puteve, do Gospinih krajeva. Samo da si rekla da si stvarna.“
Volio je pisati pisma. Mirisala su na žuti kolač iz bakine pećnice, na lipu ispred kuće moga djetinjstva, na kino Zvjezdu i kino Partizan. U Šantićevoj. Devedesete. Možda su nam se ramena negdje slučajno dotakla, u prolazu, nehajno, dok sam s mamom kupovala prvi kaput u Razvitku. Možda je baš on sjedio u zadnjem redu kina Partizan s ostalim deranima, gađao kokicama moju kosu i smijao se ljutitom izrazu moga lica koje bi mu uputila. Možda me on dva puta spasio iz modre Neretve, od vira. Kažu da se rijetki spase. Možda su to bile baš njegove ruke koje su me izvlačile dok sam već lagano zatvarala oči. Da, bit će da su to bile njegove ruke. Samo ja to nisam znala. Zašto se nije javio onda? Baš prije krvavih zora moga djetinjstva, moje mladosti.
No, ipak smo se upoznali. Nakon rata. Na zgarištu uspomena. Prekasno. Zbog porušenih mostova.
Ja sam Dragan. Srbin iz Hercegovine. Vojnik sam vojske Republike Srpske. Sin sam oficira JNA. Na mojim su ramenima još otisci zolje kojom sam gađao njene krajeve, stišćući zube od očaja, beznađa i bijesa. I dok sam se te krvave nedjelje u junu probijao kanjonom rijeke Bregave, pod kišom granata s njene obale, ostavljajući svoju kuću u plamenu, s dvije ručne bombe, automatom i šezdeset metaka, nisam ni slutio da ću baš na tom mjestu, kada prođe rat, upoznati nju, Mirjanu. Hrvaticu iz Hercegovine. Unuku ustaškog oficira. Kćer oca na čijem zidu je križ, a na drugom slika Franje Tuđmana. Ja sam Dragan..Došao sam na zgarište svojih uspomena. I našao nju, baš nju, koju nisam tražio i nisam smio ni trebao nikada naći.
Zvao se, za mene, zabranjenim imenom. Voljela sam šaptati baš to ime na onoj istoj obali koju su orale njegove i moje granate. Imao je ta neka široka ramena, na kojima sam ležala i rukom crtala zvijezde. Voljeli smo se krišom, daleko od crtača pravila, u jesenja poslijeratna predvečerja. I krali poljupce i sate, k'o djeca Bazooka žvake iz Robne kuće u Čitluku, odjel prehrane, desno. I vraćali se svojim okovima koje smo nosili. Klupe i parkovi, poluobnovljenih gradova postajale su oaze naših uzdaha. U sjeni požutjelih krošnji ljubila sam ga i šaputala njegovo ime, koje nisam smjela naglas izgovoriti. Lelujali su naši rasplesani koraci po njegovim i mojim svjetovima, k'o balkanski tango iz Balaševićeve pjesme. Vodio me je na mjesta gdje me sanjao nekada davno, iako tada nije znao da postojim.
Otišli smo sva tko na svoju stranu, jedne kišne jesenje zore. U snovima i mislima, ja još stojim u slici neba boje marelice, ispod mosta obojenog uzdasima.
Ostali smo zarobljeni, svatko u svojim okovima. Između nas ostala je granica moranja. I plavičasti trzaji Neretve koja siječe i spaja naše obale.
Obale na kojima smo se voljeli.
Sastajali. Rastajali.
U zemlji s tri Boga.
Bez Boga.