Uvijek se cinično nasmijem, nekada u sebi, nekada naglas, kad čujem priču o mogućnosti suživota, toleranciji, međuvjerskom, međunacionalnom…..
Čini mi se da tu priču svi navlače kao veliku nogu u malu čizmu. Čizma je država gdje živimo.
Meni je ta tema potpuno suvišna ili sam ja kao uslovni refleks, po inerciji svog rođenja, nesvjesno naučio da živim ne gledajući na sve navedeno. Moje kapitalno znanje iz među-tandara mandara odnosa, je usađeno u mene, ne kada sam se rodio, već još devet mjeseci ranije od samog začeća. Sa velikom lakoćom i umijećem sam živio sa Hajrudinom i Veliborkom. Ono što pokušavaju veliki umovi svijeta i domaće radinosti želeći da spuste tenzije, spriječe moguće i ublaže prijašnje sukobe, meni je uspijevalo da učinim još kad sam bio dijete Jednostavno sam imao talenat za to.
Svađe mojih roditelja su se vodile oko toga idemo li u vikendicu ili na more, lišavajući mene međuvjerskih i međunacionalnih sukoba i puštajući me nepripremljenog u svijet poslije prvih demokratskih izbora u BiH. Meni taj koncept odgoja nije nimalo smetao, a čini mi se ni mojim roditeljima. Zato se kao ekspert na pomenutu temu, toplo preporućujem unutrašnjim i vanjskim vlastima, vjerskim, nacionalnim i drugim liderima, da za malu naknadu, prenesem znanje ljubavi i suživota među ljude koji se zovu kao što su se zvali moja mama i moj tata.