Postulat prvi: sve što je porijeklom iz Bosne i Hercegovine je falično, suštinski nedovršeno i felerično!
Ma je li to moguće? Zar se danas tom idejom vodimo? Naime, čačkao sam malo po nekim forumima i pratio i učestvovao u komentarima na fejzbuk stranicama koji se dotiču tako nekih opštenarodnih tema, zajedničkih narodu u Bosni i Hercegovini, kao što su recimo muzika, kvantna mehanika i slično. Ispostavlja se da postoji prilično jaka struja koja vrši satanizaciju svakog dostignuća naših Bosanaca. Svakako ta struja ima neke fizičke veze sa Bosnom. Ali kad dublje zagrebeš, većinom ti ljudi ne žive više u Bosni. Bijeli svijet je učinio svoje, donio prosvjetljenje u seoske, nekad male, a sada ogromne filozofske umove. Prvo se počne sa satanizacijom jezika. Ko ga jebe da li je ekavica ili ijekavica? Kad oni papci u Akademiji nisu nikada dali jasnu razliku. Niko nikada iz Bosne ništa dobro nije stvorio! Jer sve što je dobro, odavno je otišlo iz Bosne, zar ne? A možda se time samo prekriva neka veća istina: možda su kompleksi sada našli veće jezero u kome će da plivaju, pa će da pljuju sa gađenjem po bari iz koje su ispuzali. Ideja je da je samo nezadovoljan otišao iz Bosne. Recimo da je ideja valjana, mada se ne slažem sa tim, jer šta je sa radoznalošću? Dobro, isti ti će mi reći da radoznalost ne može da postoji u Bosni, jer mi nemamo genetske predispozicije. Ko bi bio radoznao kad ljudi jedu iz kontejnera i to, bla bla. Ali stvar je u sledećem, barem kako se meni čini: pored onih koji su otišli jer su morali, onih koji rade vani, a imaju porodicu u Bosni koju hrane, pored onih koji su morali pobjeći, neki su bježali i od sebe. To bježanje od sebe, pod izgovorom bježanja iz Bosne koja, eto, guši kreativnost i šta ti ja znam šta, se dalje produži. Jer ako takva individua dobije priliku da šmugne iz domovine, ona odmah natjera svoju percepciju na prosvjetljenje. Prisilnom asimilacijom odriče se svega svog rodnoga, ne bi li postala „kod nas u _____“ osoba. U Bosni nisi bio niki klinac, a vani nisi niki kurac. Ali to te ne sprečava da širiš svoje spoznaje, da za sve što se dešava i dalje okrivljuješ one koji su ostali, one koji se trude da krpe kraj sa krajem. Nikako. Samo nastavljaš dalje da pljuješ. Jer ne pljuješ po Bosni i ljudima, pljuješ po onome što je ostalo u tebi iz te Bosne. Ali ne brini se, nikada to neće izaći iz tebe, bez obzira na to koliko si polirao, prao, čistio, ispirao, pljuvao po tome. Mo’š pobjeć’ iz Bosne, al’ ne može Bosna pobjeć’ iz tebe. Molim se Zevsu, Perunu, Jupiteru i ostaloj ekipi, da ako me ikada život nanese da putujem, samo da ne postanem nešto takvo neljudsko. Samo toliko. Kao da su isti ti, čim su se nagutali strane prašine odmah dobili bolji uvid u sve živo. I svakako su sve bolji. Ali oni i rade više, teže napornije. Njihova muka postaje još veća nego u onih koji su ostali.
Drugar mi je jednom pričao kako je njegov ćale, negdje na nekoj slavi, komšiji gasterbajteru koji je kukao kako je teško u Njemačkoj, tutnuo pedeset maraka u facu, uz komentar:“evo nam je dobro ovdje, pizda ti materina“
Postulat drugi: Sve što je na snazi u Bosni i Hercegovini je felerično, falično i nedovršeno.
„Mi znamo bolje od vas, čak iako za to nemamo dokaze, čak iako ste nas dotjerali pred zid. Mi zapravo, u tajnosti posjedujemo dokaze da smo upravu, kojima automatski pobjeđujemo, ali vaši jadnički mozgovi nisu u stanju da ih shvate i obrade.“ A sad uzmi i pročitaj prvi postulat kojim se vodiš, kojim osporavaš svakoga ko je uspio, a da je iz Bosne, Srbije, Hrvatske, Makedonije ili Slovenije. A onda se sjeti, pošto si razvio taj filozofski i generalnopogledavajući „zdrav razum“ negdje na zapadu, sjeti se da si i ti potekao iz te iste Bosne. Jedina razlika između tebe i tog po kojem pljuješ je ta što je taj nešto postigao, a ti si mogao da si htio. A u ostalom i ti si velik, jer ideš da glasaš u toj zemlji u kojoj si, koja nije Bosna. Eto baš bi propala da ti ne glasaš u njoj.
Ono što se čini, iskustveno, barem meni, jeste da je zavist ostala prema onima koji su ostali. Nemogućnost života sa samim sobom za manifestaciju ima veličanje sebe i nipodaštavanje drugih. Jer ako dovoljno puta ponovimo sebi laž, onda ona postaje istina. A onda dolazi onaj, kako to Dostojevski zove, „ruski razgovor“, u kome svi zakoni i logike padaju u vodu, gdje se iznose konkretni dokazi za jevrejsko masonsko bilderbeške urote. I pametovanje se nastavlja do kasno u noć. Baš kao što ja ovdje to radim, zar ne?
Postulat nulti: ja sam obično ništavilo od čovjeka, mojom smrću moja era ostaje nezapamćena, nisam postigao ništa. Želim biti spasen.
Nauči da genetske predispozicije nisu geografski ili etnički zavisne. Nauči da poštuješ zemlju iz koje si potekao, kako bi i ona tebe poštovala. Nauči da voliš ljude zemlje iz koje si potekao, jer ti ljudi su Ti, njihove osobine su formirale tvoje osobine u odgajanju, njihovi običaji bili su i tvoji običaji. Nije bitno da li živiš u rodnoj grudi ili si pobjegao, otišao, nonšalantno išetao preko grane. Imaj poštovanja, imaj srca.
