Možda se može reći da otpor prema informatičkoj tehnologiji dolazi iz straha od nepoznatog.
Plašimo se da će se vještačka inteligencija u nekom trenutku oteti kontroli, da će se okrenuti protiv nas, i da ćemo tad platiti za grijehe koje je čovječanstvo ikad počinilo.
Računare, naravno, pravimo mi, i kontrola je u našim rukama, pa kad se plašimo odmetanja robota, čega se tačno plašimo?
Da će ih neko iskoristiti za svoje zle programe, ili da će robot razviti ličnu svijest, i potpuno samostalno zaključiti da smo barabe i da zaslužujemo kaznu.
Stekla sam dojam da se ljudi uglavnom plaše ovog drugog, iako je drugo put fantazije kreacionizma, a prvo daleko logičnije, jednostavnije i vjerovatnije.
Ovih godina masovne popularizacije informatike, robotike, nano i kvantne tehnologije, društvo se jasno raslojilo na potpune neznalice i usko specijalizovane stručnjake, a svi nastanjuju virtuelna prostranstva.
Tu stvarnost grade hiljade, stotine hiljada programera, developera, dizajnera, ljudi smišljaju slogane, prave predstave, produciraju emisije, memeove, klipove, smajlije, da bismo mi imali što bolji izbor u svakodnevnom životu. Mi hardverski živimo u jednoj realnosti, ali softverski, kad idemo po komande, uranjamo u informatički svijet od interneta do televizije, i prepuštamo se na učitavanje svih mogućih skripti i programa.
Da se čovjek zapita ko mu više kroji svakodnevnicu – predsjednik države ili neki programer iz Indije.Nekad je dovoljan glup komentar na fejsbuku da ti isprogramira ponašanje za narednih pet sati.
Masovno mentalno priklanjanje tehnologiji, zurenje u uređaje, možda nije lijepo, ali je prirodno. Čovjek je očigledno opijen. Nema te stranke, pokreta i inicijative koja bi mogla mobilizovati čitav svijet kao što je to uradila tehnologija. Nijedna vojska ne bi mogla natjerati toliko ljudi da uzme pušku u ruke, koliko ih je uzelo telefon. To je masovno oružje savremenog doba, i svi imaju dozvolu da ga koriste. Iako smo u to ušli sa željom da lakše komuniciramo, završili smo “u raljama zla”. “Namamljeni smo kao naivna djeca”, a poriv – želja da se družimo.
O želji da se družimo se može pričati i u kontekstu rata i prirodnih nepogoda. Kad svedeni jedni na druge i suočeni sa zajedničkim izazovom, i to pitanjem života i smrti, postajemo najbolje verzije sebe. Tad dolazi do masovne sinergije, kao na utakmici, kad udruženost daje više od prostog zbira pojedinačnih energija.
Globalna mreža je to promijenila. Ona je naše utočište i ognjište, njoj bježimo kad počne rat ili dođe uragan, njoj se javimo, njoj se obratimo, za nju potrošimo dragocjene baterije. Tako, na jednom nivou, čovječanstvo ima zajedničku platformu kakvu nikad nije imalo. Neka sinergija nastaje i čim kročimo na mrežu. Na drugom nivou, ušetali smo u nju mašući ušima, zobajući sve redom kao bombone, većina sa prostim pitanjem „šta tu ima za mene, i hoćel’ bit džaba“.
O tome se već uveliko priča. O iluziji znanja, o prividu slobode izbora u virtuelnom svijetu, o dark webu, ali to po pravilu čitaju samo oni koji to već znaju.
Ali da vidimo šta je ispod haube…
Informatika se zasniva na protoku jasnih, nedvosmislenih komandi koje mašina može da protumači i pretvori u radnje. Ako se informacija negdje u putu poremeti, naruši, izgubi se slovo, urušava se logički niz, i računar javlja da je nešto „korumpirano“.
Možeš da klikaš do sutra, on će uporno da ponavlja isto, jer računar, za razliku od nas, ne prihvata korumpirano. Računar neće reći „vaši podaci su korumpirani, ali nema veze, smisliću nešto“, on tu završava i ćao-zdravo.
Može se desiti i da se komunikacija poremeti, i da takva „korumpirana“ opet ima smisla, pa mašina ne izbaci upozorenje da nešto nije u redu, već izvrši šta joj je rečeno. Rezultat radnje će biti nešto sasvim peto, ali ako niko ne dovodi u pitanje kvalitet i porijeklo signala, stvar će proći i nikom ništa.
To znači da možemo pročitati kako je vlada napravila neku katastrofalnu grešku, da su otišle milijarde, i da smo u još većim govnima, i da na to nemamo nikakvu reakciju, jer smo isprogramirani da reagujemo na pitanja poput hoće li beba ući u rijeliti. Ne dovodi se u pitanje ispravnost programa koji nas navodi da fokus sa važnog skrećemo na trivijalno, to je datost, to je tako, i mi smo u suštini bespomoćni.
Ako smo mi, živa bića, sa dugom istorijom svijesti, savjesti, osjećanja, uvjerenja, ideologija i bogatom civilizacijskom baštinom, popadali kao zečevi u prvoj turi informatičke revolucije, i neka smo. Iz tog blata u kojem se valjutamo možda i ima smisla strahovati od pobunjenih robota. Očigledno usisivač ima veće izglede da zavlada svijetom, nego mi, sofisticirana Bogom dana bića.
Mi, sofisticirani, smo se klali i skrnavili na sve moguće načine, na sramotu svom Kreatoru.
Možda smo loša kreacija ali dobri kreatori, pa će naša tvorevina biti pametnija od nas, brža, efikasnija. Možda smo mi grešni ali će naša tvorevina imati istančan osjećaj za pravdu, i biće neumoljiva, stroga a pravedna, i robota neće imati smisla moliti za život, on samo izvršava „program univerzalne pravde“. Možda ćemo kroz svoju tvorevinu završiti svoj put dobra i zla, možda će nam ona biti samo ogledalo u kojem ćemo konačno vidjeti jesmo li za život ili za smrt. Možda se plašimo da joj damo slobodnu volju kao što smo je dobili mi, da sa njom ne uradi isto.
Možda će za pedeset godina vladati ekolozi. Možda ćemo imati ekološke diktatore, goli otok za zagađivače, i tome slično.
Možda će djeca koja su rasla sa tehnologijom pokazati šta je naša kreacija istinski, i zašto je moralo ovako, jer svaka prethodna generacija je narednoj nalazila mane u nekim glupostima poput iscijepanih farmerki. Možda nismo znali da smo sve ovo vrijeme bili kreatori, oni čije je vrijeme odavno počelo, i da je ovo što vidimo to što smo uradili, i da, baš kao što nikad nije kasno za pokajanje i okretanje Bogu, stvar u svakom trenutku može iz temelja da promijeni jedan običan program, jedna drugačija komanda.
Virtuelni svijet je odraz stvarnog svijeta. Virtuelni procesi slijede logiku materijalnih procesa.
Sa tom malom razlikom po pitanju štele – može skripta ući u sistem i preko štele, ali ne smije da ga ugrožava. Naš narod obožava štelu i korupciju, urušivače sistema sa statusom kulta, a svaki mali kompjuteraš zna, jasno kao dan, da „korumpirano“ i „funkcionalan sistem“ ne idu zajedno. Materijalni svijet je došao do kraja puta izdvajanja i individualizacije, do suštinske usamljenosti i bespomoćnosti, a virtuelni je priču opet upravio u suprotnom smjeru, i na pijedestalu drži upravo masovnost, tj. njeno veličanstvo Mrežu.
Tako da je virtuelna mreža možda prije došla kao spas u zadnji čas, nego kao sredstvo za otuđivanje već otuđenog društva. Gdje je evidencija sjajnih stvari koje je mreža omogućila? Koliko ljubavi, koliko saradnji, projekata, pomoći i ljepote ljudskosti je omogućila, i koliko je korisnih alata osmišljeno da se kvalitet života podigne na najviši nivo.
Novo doba nije doba kenjkavih pojedinaca. To je doba učestvovanja, usaglašenosti, univerzalnog jezika, brzine, efikasnosti, doba učenja, neprekidnog rasta, doba šire, globalne slike, ovo nije doba za češanje stomaka uz roštilj i vijesti sa tranzistora, ovo je doba za akciju i spašavanje (golih) života.
Ko ne želi da bude dio sistema, moraće da se bori sa leševima prošlosti. Moraće da obija pragove propalih institucija i vjeruje da će stara, pretrpana, svim mogućim virusima zaražena mašina, da zavrti zupčanike i ipak na kraju izbaci dobar rezultat.
Ko se okrene budućnosti imaće priliku da piše istoriju, a ko se drži prošlosti, već je nadjačan nesagledivom zaostavštinom ljudskih grešaka. Budućnost je softverska reorganizacija hardvera koji smo uživali sve ove vijekove. Tek zajednička komanda sa ispostavama u svakom budžaku planete može da izvede taj kolektivni preklop sa jednog režima rada na drugi. Na kojoj će to ravni biti, ostaje da vidimo, ali će svakako biti na platformi globalne mreže, a ne globalne razjedinjenosti.
Zato svako ko je po uvjerenjima okrenut prošlosti, a svakodnevno daje svoje vrijeme tehnologiji budućnosti, samo je uspavan u raskoraku koji ga čini neefikasnim u oba svijeta. Čovjek mora izabrati realnost u kojoj će da djeluje, da ostavlja trag svog postojanja, i da u njoj primjenjuje principe koji daju najbolje rezultate. U materijalnom svijetu to znači mnogo sivih zona, pa će oni koji su navikli i koji imaju softverska rješenja za neobične situacije ostati da djeluju u njemu. Svi oni čija je logika kompjuterska, čista i nekompatibilna sa svakolikim ljudskim muljažama, teren za djelovanje i razvoj mogu naći u virtuelnoj realnosti. Što prije nauče kako da je programiraju, to bolje.