Tek jedan obični kišni dan nije dovoljno jak razlog za odgađanje termina u kuglanju! Petominutno nagovaranje sestre da krenemo skupa prema Zetri nije urodilo plodom. Lagano, bez ljutnje, uzimam kišobran i izlazim.
Po nekom običaju dođem prije dogovorenog termina. Razmišljam da svratim po bocu vode u obližnjem Konzumu, malo da skratim vrijeme. Nekoliko ljudi primjetih u tih dva/tri minuta u prolazu. Prodavačica se žali da još nije iskoristila godišnji odmor zbog kolegice koja je dala otkaz, a njoj nikako zamjena da dođe. U tom momentu ulazi čovjek u tamnom mantilu, i umjesto pozdrava, onako s vrata pita: ‘Ima li izrezane salate?’
Druga vremena
Približavajući se krugu Zetre primjećujem trening neke fudbalske momčadi na kiši, naravno. Onako, s jedne strane romantično se doima slaba rasvjeta, žuto jesenje lišće i kišne kapi. Tišina! Nakratko me vrati na period djetinjstva kada smo brat i ja dolazili tu u jednoj od mnogobrojnih dvorana da treniramo karate u klubu ‘Bosna.’
Ali druga su ovo vremena. I ljudi, također.
U hodniku, na samom ulazu u dio dvorane gdje se nalaze kuglana i streljana smjenjuju se dječaci i djevojčice, jasno, uz pratnju roditelja. Brat i ja smo bili u nižim razredima osnovne škole kada smo dolazili sami na treninge.
Petnaestak minuta do osam sati, čitam sadržaj sa nekoliko obavještenja na obližnjem panou dok iščekujem prijateljice. Između ostaloga i ovo saopćenje: ‘Sindikat radnika ZOI 84 najavljuje štrajk upozorenja u utorak, 18. oktobra (dakle, juče).’ I dalje se pojašnjava koje djelatnosti se neće prekidati.
Pare nisu problem
‘Pare nisu problem, para nema!’ – vrti mi se u glavi ona neka nadrealistička šala koja je, ustvari, naša relanost.
Pretpostavljam da radnici ZOI-ja već izvjesno vrijeme nisu primili svoje plaće. Nezadovoljstvo se osjeti u zraku (radnik na recepciji pomalo negoduje, ili je to njegov karakter?!). Gomilanje problema, potkupljivanje ljudi na mjesec i dva i nije neko rješenje. Odlaganje i godine čekanja nekih boljih uvjeta za rad. I život, svakako.
Neumjesno je nagađati, potražih zahtjeve radnika koji se očituju u:
– smjeni direktora;
– isplati doprinosa radnicima;
– ukidanje minimalne plate od 360 KM koja im se isplaćuje i
– vraćanje stručnih ljudi na radna mjesta.
Kratko i jasno, reklo bi se na prvu. Šta ova minimalna plata može pokriti u, primjerice, jednoj prosječnoj bh. porodici kad se ‘gađamo’ visinom košarice za četveročlanu porodicu koja iznosi namanje tri puta više. Šta je to puna potrošačka korpa? Kako riješiti ovaj matematički problem? Tzv. stezanjem kaiša, ali kako djetetu objasniti?! Zaobilaženjem dječijih željica i zahtjeva koji, ne sumnjam, pristižu svakodnevno.
S druge strane, direktor ZOI 84 upozorava da Sindikat nema saglasnost da održi štrajk upozorenja i da će protiv svih oni koji budu štrajkovali Uprava pokrenuti krivične prijave.
Da li smo postali nacija koja je ‘oguglala’ na mnogobrojne štrajkove upozorenja i radnike propalih firmi, firmi u stečaju, na radnike kojima nije staž uvezan, ili one kojima nedostaje par godina da bi ostvarili prava na penziju? Bojim se da jesmo.
Puna košarica problema pred nastupajuću novu zimsku sezonu! Još mi odzvanja u glavi: ‘Ima li izrezane salate?’