Svaki put kada pomislim da je sve toliko otišlo dođavola da se od guste magle nacionalizma, huškanja, nepravde i lopovluka ne vidi prst pred golim okom, pojave se neki „znakovi pored puta“. Oni svijetli znakovi prepuni nade i čiste, ljudske topline, kroz koje probija ljepota sunčevih zraka na obzorje ovih naših urušenih preživljavanja. Znakovi koji griju srce i šapnu vam sasvim tiho, ali dovoljno glasno da čujete: nije sve izgubljeno, ima još ljudi u ovom tamnom vilajetu.
Pročitala sam tako priču o Sarajliji Fahrudinu Kučuku, koji nije ostao da trune na zgarištu vlastite tragedije, nego je taj pepeo raspršio u hiljade čudesnih leptira. Može li se biti veći i bolji čovjek kada, uprkos tako tragičnom i strašnom gubitku djeteta, odlučite da pišete knjige za djecu i poklanjate drugim mališanima osmjehe vašeg srca? A on je upravo to učinio, iako njegove Aide nema već četvrt vijeka, iako je zaspala pogođena granatom i danas njihovim gradom ne šeta unučiće, kojima bi Fahrudin sigurno bio divan uzor i tkao nevjerovatne priče. Pa ipak, taj čovjek nije ogrezao u mržnji, kriminalu, nije nikoga ubio, nego je umjesto puške uzeo olovku u ruke da bi drugoj djeci poklanjao čudesne priče. Nije oronuo od PTSP sindroma, ne pljuje po državi niti se busa svim silama upirući prstom u druge okrivljujući, mrzeći, želeći zlo. Mogao je i tako, ali to ne čine ljudi, to čine oni drugi. Oni koji su „ono“.
Odmalena mi je mama skretala pažnju da se prema drugima odnosim sa poštovanjem, posebno kada ih spominjem, tako da kada bih za nekog rekla ona, onaj ili ono, draga i dobra mama bi mi sa blagim smiješkom rekla da ona može biti i guzica, a ono je i govno. Zato pažljivo. Mada danas mnogi zaslužuju da im se prikači da su upravo to, a za neke bi čak i to bio kompliment.
Ovi potonji nisu izgubili najvrijednije, nisu doživjeli užase rata, svoju djecu su sklonili na sigurno i jedini „gubitak“ im se može mjeriti u štekama cigareta, novcu ili nekim drangulijama pa opet, oni su upravo „ona“ guzica i „ono“ govno. Takvi siju mržnju, pozivaju na nacionalnost, truju, ukratko rade po nama sve ono što i jeste posao guzice. Znam, narod je i slijep i zaluđen i gladan i umoran, ali ne treba mnogo truda da se shvati koliko su upravo „oni“ jadni, mali i ništavni, svi ti poput guzice ili govneta, takvi nikada neće ni prismrditi da budu ljudi. Za razliku od Fahrudina. Za razliku od naše kume Jasne.
Znate, kada ste dijete, imena vam se mogu sviđati ili ne, u imenima ne prebrojavate nečija krvna zrnca, porijeklo, naciju. Ako tako posmatrate stvari još u djetinjstvu, teško da vam se kasnije može zamutiti pogled. Zato je Jasna uvijek bila i ostaće kuma mojih roditelja, prijateljica, član porodice. Sa porodicom se, još kao dijete, iz rodne Gradiške otisnula u Sarajevo, da bi nakon završene Gimnazije došla u Banjaluku, u podstanarsku sobu, u jednu ušuškanu ulicu, u blizini Vrbasa. U toj ulici je upoznala moju mamu, ubrzo su se sprijateljile, a Jasna je uskoro postala i član porodice. Kada je dolazilo vrijeme da se ukućani vrate sa poslova ili fakulteta, baka je postavljala još jedan tanjir, kako bi i Jasna nakon rada u banci ručala sa svima nama. Ako bismo ipak željeli brojiti krvna zrnca saznali bismo da Jasna jeste bila Muslimanka, ali nama je bilo prirodnije da je gledamo kao osobu, sa jedinim obilježjem koje se čini ispravnim i posve tačnim – da je izuzetno dobar čovjek. Iako, nažalost, već nekoliko godina nije sa nama, ona to i ostaje.
Iz te podstanarske sobice i zajedničkih ručkova, udala se za nekoga ko je, ako bismo opet išli po onim ograničenim i prizemnim mjerilima, pravoslavne vjeroispovjesti. Sve to je padalo u vodu jer su se ponašali ljudski. Jer nisu imali djecu pa su mene posmatrali kao vlastito. Jer je ona gledala mene kao svoju sestričnu Mašu. A u banci u kojoj je radila bila sam više nego u firmi gdje su radili moji roditelji. Tokom rata, dok su njeni najbliži u Sarajevu pod granatama odlazili po vodu, danima se prehranjivali glavicom kupusa plaćenom cirka 50 maraka, Jasna niti se razvela, niti je prestala da se druži sa bilo kim od nas, niti je iko od nas čuo ikakav nacionalistički komentar iz njenih usta. Jer, kako već rekoh, Jasna je bila divna osoba i onaj rijetko dobar insan.
Samo oni dobri i čestiti, kroz čije vene teče ljudskost mogu vidjeti dalje od ograničenih torova u koje nas smještaju. Mogu imati prijatelje svih nacija. Muža ili ženu „drugačijeg“ imena. Pisati knjige za djecu i kada im je na najsuroviji način, u užasu rata, oduzeto vlastito. Pričati sa komšijom iako su prošli strahote logora. Ne mrziti nikoga i ništa, samo zaobilaziti u širokom luku smrad guzice i govneta.
Oni koji mogu oprostiti najteže, najbolnije i najgore pa nastaviti dalje su najveći. U međuvremenu, dok se vrti ovaj ringišpil od života, tek obična, mala ja živim po onoj dedinoj filozofiji da ljudi mogu biti dobri ili loši, da je to jedina ispravna i istinita podjela. Nije to crno i bijelo pa da između stane dijapazon nepreglednih nijansi. Nije to lijevo i desno, a između toliko raskrsnica, puteljaka, stazica, puteva… ljudi su ljudi ili to nisu. I tačka. Ovaj put sa uzvičnikom!