Stanem na kiosk da kupim cigarete i još neke sitnice, pa dok tako čekam, pogledom prelazim preko izloženih časopisa…
Gledam sve te “poznate” ličnosti…
U vreme moje mladosti, likovi kakvi se danas osmehuju sa naslovnih strana su bili predmet zajebancije. Sada su idoli.
U ono vreme bila je teška blamaža da te neko vidi sa takvima. Sada su glavni gde god da se pojave.
U ono vreme su bili skrajnuti i ignorisani. Sada su plaćeni za svoje eksponiranje.
U ono vreme, čitali smo i slušali one koji nose neku poruku, ljude s idejom i stavom.
Sada smo zatrpani prljavim vešom nebitnih ljudi sa dna…
Nije toliko strašno što smo siromašni. Strašno je što smo izgubili dostojanstvo.
Što smo dozvolili da nam se ovakvi sa svih strana keze u lice.