Kome je potrebno govoriti šta da radi, kada je svima jasno da je smisao u sistemima, koji uništavaju prethodno znanje o ekstremnim slučajevima (misleći prije svega na rat ili u ovom slučaju na period koji traje danas, a nije moguć za prihvatiti) i kako je to uspjelo da uništi identitet.
Duh jednog naroda je posivio i (spreman na vraćanje kroz historiju da moli za pomoć) izgubio na opkladi, još dok se nije ni prepoznao da kocka. Kocka je za neke prerano bačena, a karte su ipak mnogo davno podijeljene, teško je i reći, ali čini mi se da se igra još nije završila i igrači još uvijek su isti.
Kriviti drugog ne daje smisla, jer sve kao da se uvijek mora učiti iznova – kako se to nekada znalo i, da li je ikome stalo do identiteta koji je ohrabrujući i dostojanstven, a ne rušilački i barbarski.
Čekamo na promjene onih koji promjene mogu donijeti za nas. U redu stojimo za bolji život onaj o kojem smo čitali i kojeg još malo ima u nama.
Svo dostojanstvo nije izgubljeno, da li treba biti oštriji i odlučiti kome pripada sve – onom kome pripada taj i odlučuje – na koga je red došao – kao da reda nikada nije ni bilo.
Moguće je da se zaboravi, ali trebalo bi da se shvati prijatelj je čovjek čovjeku, i svak ko kaže drugačije neka uništi knjige iz kojih je učio.
Za konkurs