i opet idiotu koji to nikad neće pročitati

Buka / 10. Septembar 2010

U piskaranju se obraćam tebi jer mi je tako lakše istisnuti riječi iz sebe. Ne zamišljam te, ne gledam te, držim te negdje na toplom u sebi. Da te bar mogu ispustiti i da život nastavim kao da poslije tebe neće ostati ogromna bolna rupetina na mjestu gdje mi je srce. Da..znam, ti bi sad rekao da je to patetika i da to ne pije vode u tvom, pazi, samo tvom životu. Kloliko sam puta rekla da ja ne pripadam tom svijetu, ne znam ni da li sam ga ikad zagrebala..a ako i jesam, tamno mi je to u sjećanju. Kakav je tvoj svijet? Svijet birokrata, onih koji imaju uticaja i moći te su potpuno izgubili vezu sa prostim pukom kome ja pripadam..Kako nas vi gledate odozgo..Bože moj dragi..
Znaš (naravno da ne znaš) kako sam se živom opet osjećala prošle noći? Išla sam da radim nešto za svoje dijete. Iz čistog djetinjeg idealizma. Vjerovatno bi mi se smijao da si me vidio. Smijala sam se i ja samoj sebi ali tako uživala u svakoj sekundi tog smijeha. Trčala sam ulicama, skrivala se, otkrivala, stvarala..I da ti u lice kažem sve, opet mi ne bi vjerovao.

A sad slutim da će uskoro zloslutniji vjetrovi da zapušu. Pst..čekat ću još ova dva dana koliko je do vihora preostalo. Znaš..i ljuta sam i povrijeđena..ima tu i bijesa, ma, ima svega, ali najviše je ljubavi..koju ću, čini se, morati da zavežem..


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.