Kada je samo šesnaset dana poslije rođenja potpisnika ovih redova, Martin Luther King Jr. na skupu u Washingtonu 28. avgusta 1963.godine, izgovorio, pored ostalog i čuvenu rečenicu „”I have a dream”(Ja imam san) trebalo je, bar po tvrdnjama i onih koji ovih dana staju u istu stopu i drže govore, da sve bude bolje nego juče. Doduše, govornik nije ni Martin, ni Luther a najmanje King.No, bolje sutra, iskustvo me uči a i prilike koje nas okružuju, čini se izvjesnijim, biće malo sutra.
Licemjerstvo kao obrazac ponašanja vlastodržaca i zapadno i istočno i u sredini, postaje pravilo, savremene demokratije i ovdje nemam namjeru se baviti dublje tom temom u razmjerama koje prelaze granice napaćene Bosne, jednako Hercegovine. Dovoljno je ovo što imamo u našoj avliji. Negdje, onih prokletih ratnih godina, moj drug Slovenac, tutnu mi knjigu o „sanjaru“ M.L.Kingu, tada sam, vjerovatno, tjeskobom onom ratnom, razumio ga, tada sam i sam počeo sanjati. Sanjao sam slobodu, ne onu robovsku, smatrajući da smo prevazišli taj „level“ ugnjetavanja, nego li onu slobodu kakvu su još davno definisali Francuzi, gdje su ustanovili da je stanje slobode prirođeno čovjeku radi činjenice da posjeduje dušu i svijest. Znajući da je ideal slobode pokretač ljudske aktivnosti, sanjao sam, eto u toliko najavljivanoj demokratiji, čak i bez zlatnih kašika, da ću dočekati progresiju uma, nikako progresiju gluposti. Sanjao sam ograničenje slobode pojedinca samo utoliko ukoliko je ugrožena sloboda drugih. Danas imamo slobodu pojedinca ugrožavajući slobodu mnogih, čestitih, poštenih građana. Sanjao sam da ćemo svaku prolivenu kap krvi, nebitno na kojoj i čijoj strani, jer krv nema stranu osim sastavnu grupu, držati kao lekciju sebi i svima poslije nas. A nije tako. Dok u ušima još odjekuju počasne salve, oni miševi, oni što umjesto obraza nose parče, neki naborane, neki lojave kože nalik na tange, stežu okove našega bila, čekajući zadnji otkucaj.
I kada neki ljudi u Tuzli podigoše spomenik Martinu Lutheru Kingu, znao sam i potvrdio a nisam vidovit da će i nama ovdje zatrebati jedan King, samo se plašio da će još slavljen trebati biti ubijen, sve po principu demokratije. Znao sam da ovih godina demokratije koja se zakopiti onijem Dejtonskim sporazumom i potvrdi na izborima pride, da ćemo ne mogavši zaspati od raznoraznijeh briga, morati sanjati san.
I evo, godinama puna su usta demokratije u zemlji u kojoj svaki napušteni pas, neću ga nazvati lutalica, jer on zna svoju rutu kretanja, ima više slobode, pa ako hoćete i prava od uposlenika privatnih preduzeća, od privatiziranih i rastjeranih radnika koji izgubiše i imovinu i radna mjesta, od penzionera, onih povoljnih i onih nepovoljnih (kako ih aktualna vlast definiše) od demobilisanih boraca, od svakog poštenog građanina koji se eto igrom prilika i kućnim odgojem, neki i bogobojažnošću, nisu uspjeli snaći, čitaj nakrasti.
Nije li to okov, u koji smo na jedan perfidniji način bačeni poput predaka Lutherovih, iz koga nam se teško izvući? Jeste, brzo su naši licemjeri, čitaj vlastodršci, naučili lekciju „okolo gladac unutra jadac“ i ko isparana ploča, ponavljaju se ispraznim floskulama, frazetinama punim besmisla, koje veoma često ni sami ne razumiju. Tako poput krojača koji ne zna za iglu i konac a ne ispušta makaze, režu nas i prekrajaju uzduž i poprijeko a mi svakim danom kraći i bjedniji, i šorts i švorc.
Umjesto mrve slobode i makar zehru prava a o jednakosti iluzorno je i sanjati, nude nam se iskežene glave što nas okružuju kao Kevina Kostnera u filmu „Ples s vukovima“ i poručuju onako dušebrižnički da te duša zaboli, da su se dogovorili da će se ponovo dogovarati o nečem o čemu nikako nema dogovora.
Na kraju, nije li njezino veličanstvo sloboda, ne slučajno bila inspiracija velikom hrvatskom pjesniku Ivanu Gunduliću, koji kaže: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo!”, dovoljan pokazatelj njezine bitnosti svakome čovjeku, neizostavno i bez razlike.
Evo, nisam idealist i ako sam nekad i bio, pola stoljeća čuvajući obraz i perući ga redovno, za razliku od onih balzamovanih, da ne kažem namazanih, čiji i liči i tukne na one tange gaće, i ja imam san.
Sanjam da jednom progledamo rahat!
Piše: Said Šteta