Prije godinu i 2 mjeseca diplomirala sam na Pravnom fakultetu u Sarajevu i od tada sam u intenzivnoj potrazi za poslom.Ali da se vratimo malo u prošlost. Prije nekoliko godina kad sam odlučila upisati Pravo bila sam puna entuzijazma smatrajući da ću kroz par godina biti ponosna na tu diplomu i da ću još ponosnije obavljati svoj posao. Već na prvoj stepenici, na upisu, nepravda je počela da se lomi na mojim leđima. Nisam primljena, 2 boda su mi nedostajala da postanem akademski građanin. Imala sam 2 opcije, izabrati neki drugi fakultet ili upisati Pravo vanredno. I tako ja zbog 2 boda postanem vanredan student i debelo napunim džepove uprave fakulteta i dekana. Sve mi to ne bi teško palo da se redovno nisu upisali oni za koje sam znala da su jedva i srednju školu završili. To je moj prvi susret sa nepravdom, kasnije će se ispostaviti da će ih biti još. Fakultet se nakon nekoliko godina završio i ja sam imala nadu da će se naći neko ko će mi dopustiti da bar pripravnički odradim. Na nadama je sve i ostalo. Nakon godinu dana,ja sam još uvijek tu gdje sam bila, 8 godina staža na birou, bez pripravničkog i bez dana radnog staža. Da bih došla do posla u ovoj državi moram ispunjavati jedan od 3 kriterija: 1. biti u nekoj stranci; 2. imati štelu; 3. imati pare.
Nije da ja nisam razmišljala o angažmanu u nekoj od stranaka ali sam ubrzo odustajala od te ideje. Naime, da bih dobila posao na osnovu političkog angažmana trebala bih “lizati” dupe raznim načelnicima. Trebala bih pogaziti sva svoja moralna načela, sve kodekse i sva svoja shvatanja i biti samo pokusni kunić koji će slijepo raditi ono što mu kažu, i šutiti. Morala bih biti spremna gaziti i preko mrtvih a to jednostavno nisam ja.
Nemam ja ni štele. Moji roditelji su bili ljudi koji su pošteno gradili porodični život, koji nisu iskoristili rat i postali profiteri na tuđoj muci pa samim tim nisu ni stekli poznanstva koja bi meni našla posao. Gledala sam pojedince koji su završili fakultete bez ijednog naučenog ispita, preko bubice ili kojima su roditelji plaćali ispite. Oni danas rade, ili bar vrše pripravnički. Pravedno nema šta.
Nemam ja 15 000 KM da platim nekome da mi nađe posao. Iskreno sve i da imam nisam sigurna da bih smjela napraviti takvu “investiciju”. Ne bez dobre garancije da me nakon godinu dana neće otpustiti jer kao nisam zadovoljila kriterije i da neće na to isto mjesto primiti drugoga i njemu uzeti 15 000 KM.
Nisam ja kriva što ne ispunjavam navedene “uslove”, ali i ja sam državljanin ove države i sve što želim je da imam jednak tretman kao i ostali. Želim da završim taj pripravnički da bih onda mogla bar konkurisati na oglase za posao. Kako ja da steknem najmanje godinu radnog iskustva kad mi niko ne da priliku za to. Nisu to velike i nenormalne želje, nije za to potreban čarobnjak sa čarobnim štapom, to su sasvim normalne želje normalne osobe.
Da stvar bude gora, prije pola godine pregledavajući internet oglase za posao vidjela sam da u jednom butiku u okviru tržnog centra BBI traže prodavačicu. Odlučim ja da sutradan odem i apliciram. Ponijela sam svoj CV i bila puna nade da ću biti primljena.Predala sam CV i čekala da budem pozvana. U međuvremenu su počele i druge djevojke dolaziti, pretpostavljam da smo sve došle sa istom nadom. Napokon sam pozvana da uđem i tu se susrećem sa vlasnicom. Razgovor se odužio, ispitala me je sve, od toga šta sam završila pa do naziva ulice u kojoj živim. Na kraju mi je rekla da ona zna da ja ovaj posao hoću samo dok ne nađem nešto u svojoj struci a da oni traže trgovca. Vidno razočarana sam napustila njenu kancelariju.
Pitam se, da li moram nakon završenog Pravnog fakulteta završiti i trgovačku školu da bih mogla raditi u butiku. Pročitala sam hiljadu knjiga, minimum, polozila više od 50 ispita i to nije dovoljno. Znam sabirati, oduzimati, množiti, dijeliti, komunikativna sam i da ne bih pretjerala sa hvalospjevima, na kraju krajeva zaslužujem šansu.
Za konkurs.