Svaki decembar, uz duh očekivanog Božića i u danima okupanim mirisima istočnih jela na trpezi uz Hanuku, ponese i zvuk škripanja listova, Knjiga.
Zimski je sajam knjige u Sarajevu.
Da priznam, možda i jedan od urijetkih sajmova koje posjećujem, za ove druge, sporadične, pronađem riječ, odgovarajući izgovor, mada više za sebe, bez svrhovitosti i potrebe za njim, ne idem, ne mogu. Dočim, Knjiga je posve drugačija, nije ni površno a ni usputno, više osjet i potreba, nego li samo posjeta.
Lagahnim korakom, lebdim prema Skenderiji, zastidim se što je tugaljiva i romorna, skrećem lijevo, uz dugi popločani hodnik, tu sam pred vratima, gdje opet piše Collegium artisticum. Velika slova nas kao napominju da se tu održava Zimski sajam knjige i da je besplatan ulaz. U sebi, i za sebe zadržavam misao, a kako bi izgledalo da se i izdvoji naknada za ulaz!?
Nastupa tišina, moja tišina pored žamora kupaca i prodavača. Şvijet knjiga, vrata sedmero nebesa, bliska, daleka, nedokučiva, sebi svojstvena, sedam mojih svjetova.
Svaki štandžija nudi njemu blisku umotvorinu, a opet ruka sama poseže, polahko podiže taj najlakši i najteži ‘teret’, Knjigu. Kao po klaviru, spuštam duge prste na korice, listovi pričvršćeni za osovinu poput senzualnog okreta balerine, pokreću svoju priču. Zastajem, pogled sprva ukočen potom žurno trepkanje, i pobjedonosni osmjeh na usnama. ‘Da, ovu ću knjigu Gospodine.’ Nastavljam dalje. Godinama se sajam fizički skraćuje, štandžija je sve manje, zaključujem s grčom i gorčinom.
Iz misli me prenu glasniji povik: ‘ S desne strane gospođice, knjige su Vam pet konvertabilnih maraka.’ Ljubazno zahvaljujem, a na toj desnoj, natrpanoj i bez reda nabacanoj strani, pokušavam pročitati naslove, tegobno, nema tabijata među njima, k'o da su se posvadile, bez naročite potrebe. Na onoj velikoj kocki, na podu, dolje, Ivo andrić, tvrd povez, čitavih pet para, šteta.
Opor miris ustajalog papira može namračit i oči i lice kod prolaznika, pa i zgađeno se okrenuti na stranu, kao da pokušava pobjeći od neugode, ali šta je Knjiga, ako ne i opor miris ustajalog papira, baš lijepo. A i šteta, i u knjige se počelo zagledat k'o u stara, pogrbljena čovjeka do čije se riječi više ne drži. Prolazim još jednom istim putem, Ivo andrić i dalje na podu, džaba i’ džaba ulaz’ i tvrd povez.
Dolje u dnu Sajma, golem štand, sa srdačnim štandžijom, mnoštvo knjiga, spomenu da su bestselleri, okićeni najpozitivnijim recenzijama američkih listova. Ne znam iz koje unutarnje pobude, bez oduševljenja, okrećem glavu i nastavljam dalje.
Još jednom se rukujem sa Dostojevskim, Puškinom, Hesseom, kao starim soldatima na predvečerju života. Napuštam prostoriju ispunjenu mirisom oporog papira. Baš lijepo.
Na rafi, Dostojevskom leđima naslonjenog na Hessea, Stepskog vuka, dodajem novog soldata.
Znam da ću u zimske večeri otplovit međ’ onih svojih sedam nebesa.
Knjiga.