Marica je došla u Cazin iz Tuzle po završetku škole, bila je farmaceutska tahničarka, u potrazi za poslom. Zaposlila se u Gradskoj apoteci, bila je izuzetno lijepa, visoka i vitka plavuša, plavih očiju i duge kose. Nova cura u gradu, i moj sin Zlatko, čim ju je ugledao zaljubio se u nju.
Marica je bila i politički angažovana pa je godinu dana bila na “mandatu” kao politička sekretarka u Omladini. Znači, radile smo na istom spratu, dok je Zlatko bio u vojsci.
Zajedno smo pile kafu i doručkovale i znam da sam joj rekla “Tako si lijepa, da si malo mlađa, mogla bi mi biti snaha.” Ne znam zašto sam to rekla, jer među njima i nije bila velika razlika u godinama, ali ona mi to nikad nije zaboravila.
Uglavnom, kad se Zlatko vratio iz vojske, počeli su da se zabavljaju, sve krijući od mene, jer šta ću ja reći?
Marica je imala najbolju drugaricu i cimerku Senku, pa su radile uveče u nekom kafiću gdje je Zlatko sa drugovima dolazio da igra bilijar.
Znam da mi je Marica rekla kako je Zlatko govorio: “Nemoj da me gledaš dok igram, dekoncentrišeš me”. Bože, šta je ovom momku, šta ga ja dekoncentrišem?, pitala se ona, i tako je to počelo.
Zabavljali su se nekoliko godina, ja sam saznala tako što mi je moja Raza, inače spremačica naših prostorija, rekla, “znaš da tvoj sin hoda s Maricom, vidjela sam ih s prozora kako se grle i ljube ispred apoteke”. Malo sam se iznenadila, ali nisam imala ništa protiv.
Počeli su da dolaze kod nas kad je povremeno dolazila struja da gledamo zajedno neki film, svi smo je dobro prihvatili i smatrali kao svoju.
Zlatko je odlučio da se oženi sa svojom djevojkom Maricom 15. aprila 1993. godine. Našli su stan u jednoj privatnoj kući i započeli svoj bračni život odvojeno od nas. Marica je radila u Apoteci, Zlatko u kafiću, a mi ostali niko nigdje. Pomagali su nas koliko su mogli.
Angažovali su se i Vesna i Darko, Vesna je radila za neku francusku organizaciju, a Darko sa “Doktorima bez granica” i uvijek su u međuvremenu radili po kafićima.
Darko je trebao ići s tim doktorima u Avganistan, položio je vozački na brzinu, ali sva sreća nije dobio vizu za Pakistan, kao Bosanac vojno sposoban, jer u Avganistanu ne postoji aerodrom, pa je trebalo ići prvo do Pakistana. Onda nismo ni znali šta se dešava u Avganistanu, ali dobro je prošlo da nije otišao.
Marica i Zlatko, vjenčali su se 2. juna 1993. godine.
Nekako su nabavili pare za skromnu svadbu u restoranu “Breza”.
Dobro se sjećam kad smo otišli u njihovu iznajmljenu sobu da me je molio da mu pjevam “Ju te san se zajubija”, tako da i danas plačem kad čujem tu pjesmu.
Marica je nekako dobila rodni list iz Tuzle, ali Zlatko nije mogao dobiti iz Vojvodine. S njima smo bili prekinuli sve odnose. Saznao je da se momci iz Sanskog Mosta vjenčavaju uz dva svjedoka, pa je i on nabavio dva svjedoka, samo da se vjenčaju.
Toliko je navalio da se vjenča, da sam pomislila da je Marica trudna, pa sam je to i pitala. Rekla je da nije trudna i da neće roditi dok rat ne prestane, jer čime da hrani djete, u šta da ga obuče, vidim li ja da nema nigdje ništa da se kupi i nabavi.
Dobro. Čekaćemo da ovaj prokleti rat završi. Nema nam druge.
Sporo su prolazili teški ratni dani, mjeseci i godine.
Bili smo u totalnom okruženju, opkoljeni sa svih strana, bez mogućnosti da nabavimo hranu, a kamoli ostalo.
Svovrijeme rata, redovno smo se dopisivali sa majka Stanom i deda Cvetom preko Crvenog krsta, a oni su nas više puta zvali i preko radio amatera. Pored njih dvoje starih, jedino nam je još Zlata pisala i zvala nas.
Ostalu silnu rodbinu, izgleda nismo zanimali.
Moja svekrva Stana, umrla je 23. aprila 1996. godine, a svekar, deda Cveta, 6. augusta 1998. godine.
Prve dvije ratne godine, ljeta su bila suha i pretopla, pa je i ono malo povrća i voća što se moglo posijati i uzgojiti, odnijela suša. Zime su bile oštre, hladne i duge, bez struje sa malo ogrjeva. Uglavnom smo se smrzavali i mi u kućama, a kako je bilo vojnicima na ratištima, teško je i zamisliti.
Puno su nam pomagale naše komšije u hrani i raznim sitnicama, jer mi jedini nismo imali nikakve rodbine po okolnim selima i nismo imali ništa.
Moram reći da nisam naročito hrabra, ali ni kukavica. Možda je moja snaga u tome što prihvatam život onakav kakav je i uvijek pokušavam realno sagledati stanje u kom se nalazim. Jednostavno mislim da ja sama ne mogu ništa promijeniti, da postoji neka viša sila koja određuje naše sudbine, i ponašam se normalno.