U januaru na Badnje veče i Božić, prvi put sam vidjela pravoslavne običaje.
Rodila sam našeg prvog sina 21. januara 1970. godine. Imala sam težak porođaj pa sam Zlatka rodila u bolnici u Senti. Sjećam se da smo smislili ime za slučaj da bude djevojčica. Zvala bi se Jasna. U bolnicu sam stigla u utorak popodne, a rodila sam u srijedu ujutro oko sedam sati. Moji roditelji, stalno su zvali bolnicu telefonom i kad su saznali da sam konačno rodila, da imam sina i da smo oboje dobro, tata je otišao da javi Vladimiru. Probudio ga je i rekao:
-Čestitam! Rodila se Jasna.
Vladimir je bio presretan, pozvao ga je da uđe i otvorio flašu pića da nazdrave.
Onda je tata izjavio:
-Znaš, nije Jasna nego Jasminko. (Mama i ja smo stalno pričale o djevojčici, pa tata nije zapamtio kako bi se zvao moj sin).
Vladimiru više ništa nije bilo «jasno», pa je sam otrčao do prvog telefona da čuje ko se to rodio. Ima li kćer ili sina.
Taj januar je bio jako hladan sa puno snijega i poledice, pa je moja mama rekla da iz bolnice dođemo kod njih, makar na mjesec dana, dok malo ne ojačamo i ja i dijete.
Zlatko je imao potpuno isto lice kao Vladimir, dugu crnu kosu, bio je dugačak i mršav sa tankim krivim nožicama.
Mama je nabavila krevetić, plastičnu banjicu i kupila mu još neke sitnice, a pelene, garderobu, dekice i flašice kupili smo prije nekoliko mjeseci Vladimir i ja u Segedinu. Kad smo došli iz bolnice, trebalo je okupati dijete i mama je počela da uzdiše:
-Joj, kako ću ga okupati tako malenog?
-Nećeš ga ti kupati nego ja. Kad sam ga mogla roditi, znaću ga i okupati. – odgovorila sam mami.
Vladimir je još uvijek imao ruku u gipsu i svi su gledali kako ja kupam Zlatka.
Još dok sam bila trudna, išla sam često kod jedne prijateljice i gledala kako kupa malu bebu, kako je oblači i mijenja pelene. Vježbala sam se i na malom komšiji Peđi i često mu mijenjala pelene. Tako sam sve znala i nije mi trebala ničija pomoć.
Inače sam oduvijek jako voljela djecu i ništa mi oko njih nije bilo teško. Sjećam se da mi je jedna baka rekla, gledajući me kako se igram s malom djecom a već sam bila velika djevojka:
-E, dragi sinko, previše voliš djecu. To ne valja. Ili nećeš moći imati djece, ili ćeš ih imati puno.
Moji svekar i svekrva došli su u stan mojih roditelja da vide unuka. Vladimirovi i moji roditelji nisu se nikad vidjeli ni upoznali do toga dana. Zlatko ih je upoznao.
Svekrva je pogledala dijete i izjavila:
-Valjda je sam Bog dao da tako liči na Vladu, da začepi svijetu usta.
Vladimir je odmah reagovao:
-Kojem svijetu, šta svijet hoće, neka nas ostave na miru.
Insistirao je da mu mama kaže ko je to nešto rekao za naše dijete, pa da im on «skreše».
E, onda više nisam mogla da ćutim pa sam rekla:
-Baba Anđa je rekla: “Žalim te, Stano, vodićeš unuče za ruku i pitati se čije je”.
Baba Anđa je bila Stanina komšinica, svaki dan su pile kafu zajedno, a ja sam im bila glavna tema. Sve sam to znala, jer su me pola godine ismijavale, zadirkivale i vrijeđale. Naravno da Vladimiru nisam ništa rekla, jer sam znala da bi se odmah posvađao i sa svojoj mamom i sa svim babama u komšiluku.
Tog momenta nije htio da pravi scenu, samo je stisnutih usta rekao: “Bolje bi joj bilo da vodi računa o svojoj djeci”.
Čitava familija, rodbina i svekrvin komšiluk, čekali su da rodim, da vide da li će dijete ličiti na Vladimira, jer sam se udala u četvrtom mjesecu trudnoće i niko nije bio siguran da je baš on otac mom djetetu. Ta neobična sličnost mog sina i muža, potpuno ih je «oborila s nogu».
Pitam se šta bi bilo da sam prvo rodila Vesnu, koja liči na mene?
Zlatko je imao istu boju očiju kao majka Stana i njene uši. Ona je uvijek nosila maramu na glavi i jednom sam se pred njom upitala kako Zlatko ima tako špicaste uši, na koga je to? Otkrila je tog momenta maramu i rekla, pokazavši mi jedno uho:
-Pa, na mene.
Konačno su me prihvatili kao svoju snahu. Nisu više imali šta da mi prigovaraju.
Vladimir je skinuo gips i zaposlio se u FADIP-u. Ja sam dobila posao u PIK-u, kada je Zlatko imao devet mjeseci. Bio je problem ko će ga čuvati. Moja mama je radila zajedno s tatom u Auto-transportu, sestra je išla u školu, svekrva je imala kravu i previše posla na njivi i u bašti. Upisali smo ga u obdanište – jaslice, i svako jutro u pet sati morala sam ga buditi, oblačiti i voziti biciklom do obdaništa. Svi smo radili od šest do dva, a Vladimir u smjenama, jer je bio u proizvodnji.
Preseli smo se u jednu staru kuću, nekog daljnjeg Vladimirovog rođaka, u ulici iza Gradske apoteke. Odatle mi je bar obdanište bilo blizu. U mojoj firmi, odlučili su da me stave u tim koji je preuzeo «Kudeljaru», koja se nalazila skoro na pola puta prema Bačkom Gradištu. Morala sam putovati autobusom na posao i sa posla. Da bude još gore, počela sam raditi u dvije smjene. Pošto sam radila na knjigovodstvenim mašinama, druga smjena mi je trajala od 12 do 20 sati. Morali smo se uskladiti Vladimir i ja zbog Zlatka. On je radio prvu, kad sam ja išla u drugu smjenu. Tako sam Zlatka ostavljala u obdaništu oko 11 sati, a on ga je uzimao u dva – pola tri, kad je dolazio sa posla i čuvao ga do pola devet uveče. To je bilo čuvanje. Kad bih došla uveče kući, zatekla bih Vladimira kako leži na kauču i gleda televizor, a Zlatko je otvorio sve ladice i ormare i sva naša garderoba, novine i slike bile su razbacane po cijeloj sobi tako da nisam imala gdje da stanem. Upitala bih uvijek isto:
-Zašto si mu dozvolio da ovo uradi?
A on je odgovarao:
-Mora dijete da se igra i zabavlja. Glavno da ne plače.
Tako su nam u poslu i vječitoj žurbi, prolazile godine…