Tu nekako, počinju moja sjećanja na divna ljeta, provedena u Vrbanji.
Baka Justina-Juca, koju smo svi zvali majka, živjela je sama. Tetka Seka, zaposlila se u opštini u Vinkovcima, i putovala svaki dan. Kako je i ona živjela sama, s posla je dolazila kod majke na ručak i ostajala do večeri. Pomagala joj je u svim poslovima oko kuće i bašte, a poslije večere bi odlazila svojoj kući na spavanje, pa opet ujutro na posao. Subotom i nedjeljom obrađivala je svoju baštu i cvjetnjak, ali uvijek je dolazila kod majke na ručak i večeru.
Vrbanja je od Bečeja udaljena oko dvijestotine kilometara, ali putujući vozom okolo – naokolo, ta se razdaljina prelazila za oko osam sati.
Prvo idemo «šinobusom» od Bečeja do Sombora, onda čekamo sat ili duže na voz za Vinkovce. Kad stignemo u Vinkovce koji su uvijek bili veliki željeznički čvor, čekamo lokalni voz za Brčko. Nekad trčimo za tim vozom i uskačemo u zadnjem momentu. Sve zavisi od toga koliko kasnimo. Najsretnija sam bila kad sam ulazila u taj voz. Na petoj stanici konačno izlazimo u Vrbanji. Još se sjećam svih stanica: Vrapčana, Privlaka, Otok, Spačva, Vrbanja. Poslije Vrbanje ima Drenovci, Gunja, Brčko Novo i Brčko.
Vrbanjci su izgradili prugu četiri kilometra od sela, da im vozovi ne plaše i ne gaze djecu i stoku. Vremenom se selo proširilo sve do željezničke stanice, ali majkina kuća je bila u sredini starog dijela sela, pa smo morali pješačiti ta četiri i malo više kilometra. Obično nas je na stanici čekao ujak Marko sa zaprežnim, malim kolima koje su imale nekakve «gvozdene» točkove, pa smo se fino truckali do majkine kuće, a svi bi nas usput pozdravljali.
Bila sam presretna, jer sad dolazi moje vrijeme neprekidnog igranja bez ikakvih obaveza. Svi su se prema meni odnosili kao prema gostu, pitali me šta želim za doručak (fruštuk), šta za ručak, a jela su bila «ubi Bože», pura (žganjci), ili pečeno jaje, grah, ili razne guste, seljačke čorbe. Majka je sama pekla kruh u ozidanoj peći u dvorištu. Ispekla bi dva ili tri velika okrugla kruha, koja se nisu smjela jesti taj dan, a trebala su trajati čitavu sedmicu. Kruh je bio tako tvrd, da ga je samo majka znala narezati na tanke kriške, i nema da jedeš koliko možeš, nego koliko dobiješ. Sva sreća, teta Seka je stalno pravila kolače, uglavnom savijače (štrudle) i kiflice, ili listariće. Sve je to bilo bez ikakvog fila, samo s malo pekmeza od šljiva. Najčešće sam tražila da mi namažu krišku kruha sa svinjskom masti, malo posole i pospu crvenom paprikom, jer to su jela i sva ostala djeca na ulici. Pitala sam se zašto kriška uvijek padne na onu namazanu stranu kad ti ispadne iz ruke, ali kad padne u prašinu, više ne možeš da jedeš, a nema šanse da dobiješ drugu. Meso se jelo samo nedjeljom. Obavezno se klala koka i pravio svečani ručak. Nikad nisam bila gladna, Bože sačuvaj, znala sam da se snađem. Otišla bih kod ujaka Marka i jela kod njih, pa kod još jednog ujaka Franje, gdje su me takođe častili, pa kod teta Ane i ostale rodbine prema potrebi.
Taj ujak Franja bio je mamin brat od tetke s majčine strane. Imao je visoku i krupnu ženu Mandu i dvoje djece. Kćer Maricu, moju vršnjakinju i sina Bracu, dvije – tri godine mlađeg od nas. Oni su bili mirna i dobra djeca, od malih nogu su morali pomagati u domaćinstvu i na njivi. Meni su se jako radovali kad bih došla kod njih, jer taj dan nisu morali ništa raditi samo se igrati sa mnom. Ja bih došla ujutro poslije doručka i ostajala do naveče. Poslije svečanog ručka u moju čast, ujna Manda bi nas poslala na spavanje, da se malo odmorimo. Međutim, mi smo se krišom iskradali iz sobe i odlazili u jednu veliku prostoriju u kojoj se sušilo žito. Od vrata do prozora bila je staza, a okolo puno žita sve do plafona. Tu smo se igrali, puzali po žitu kao po toboganu, zatrpavali se, odtrpavali, i pazili da ne pravimo veliku buku da nas ujna ne uhvati.
Ne znam šta je kasnije bilo sa njima. Moraću pitati Zlatu, ona sigurno zna.
Sva djeca su hodala bosa, pa sam i ja jedva dočekala da izujem cipele. Nije bilo ni struje ni vode, ali to meni nije smetalo. Majka je palila petrolejsku lampu kad je već bio mrkli mrak, moralo se štedjeti. Dolazila sam iz grada, sa asfalta i betona, iz stana gdje sam imala sav komfor, a u Vrbanji mi je bilo ljepše.
Dara i Zlata bi po čitav dan prale veš u dvorištu. Izvlačile su vodu iz bunara, koji je bio zajednički za majkinu i Čikinu kuću, grijale je na prastarom šporetu u nekoj nakrivljenoj šupi što se zvala «ljetna kuhinja», a majka je kuhala. Detaljno su čistile kuću koja se sastojala od kuhinje i sobe Bilo je malo namještaja. U kuhinji jedan široki ležaj bez naslona, sto, nekoliko stolica, šporet i neke police za suđe. Kasnije se tu stvorila i neka vitrina sa ladicama. Odmah pored vrata bile su široke, drvene merdevine koje su vodile na tavan. Plafon je bio od crnih debelih greda. U sobi su bila dva visoka starinska kreveta uz dva suprotna zida, između njih sto i četiri stolice, jedan dvokrilni ormar, kanabe, plehana okrugla peć i nekakva komoda (nizak ormar sa ladicama). Iza vrata je stajala velika plava kanta za svinjsku mast. Poda nije bilo samo nabijena zemlja koja se trunila i prašila od hodanja, pa se svaki drugi dan «podmazivala», odnosno prala vodom i krpom. Kad «podmažu» sobu, nema ulaženja dok se ne osuši. Na osušeni zemljani pod, prostirale su ručno tkane bijele i šarene ponjave.
Ja sam po čitav dan trčala sa ostalom seoskom dječurlijom, uživajući što sam bosa a prašina je tako meka i topla. Mogla sam da se isprljam kao prase, jer nije bilo mame da galami. Jedino sam se bojala gusana, jer me je nekoliko puta stigao i uštinuo za nogu ili u «ono» iznad nogu. Prije večere bi me Dara ili Zlata oprala i presvukla, pa sam u veče sjedila s njima na klupi pred kućom i svađala se s njihovim eventualnim udvaračima. Nisu mogle da me otjeraju u kuću, sve dok me majka ne bi pozvala da uđem na spavanje.
Ipak je najljepše bilo poslije ljetnjeg pljuska. U svim ravničarskim selima, bili su prokopani jarkovi, jendeci, odnosno kanali duž svih ulica s obje strane ceste, da bi se višak kiše slio u njih da im ne poplavi kuće i dvorišta. Bili su duboki između pola metra i metar. Divno je bilo gacati po tim kanalima punim blata, mekog i toplog, padati, ustajati, isprljati se tako da mi se «samo oči vide», to mi je bilo veliko zadovoljstvo i uža specijalnost.
Seoska djeca naučila su me kako se prave «topovi» od blata. Uzmeš blato i rukama oblikuješ četvrtast komad, izbušiš prstom rupu u sredini, pljuneš u nju, i baciš je svom snagom na cigle. Zbog one rupe to fino pukne Samo ne znam zašto smo pljuvali u sredinu.
Trotoar pored kuća bio je napravljen od crvenih cigala poslaganim nekako u cik-cak. Kad bi pala kiša, poneka cigla je «disala» i prskala blato u vis kad staneš na nju. Mene je to zabavljalo, a Zlata i Dara su «šizile» kad ih blato poprska po nogama. Ja sam skakutala ispred njih da provjerim na koju ciglu ne smiju stati.
U nekom starom plehanom i zarđalom buretu u dvorištu, skupljala se kišnica za pranje kose i fine garderobe mojih sestrični. Ta je voda stajala na suncu i uvijek bila ugodno topla. Ja bih onako blatna od glave do pete, ulazila u to bure da se makar malo saperem, i tako im upropaštavala tridesetak i više litara dragocjene kišnice, fine, meke vode. Kad sam to dva puta uradila, počele su da čuvaju svoje bure, hvatale me i za kaznu prale na dvorištu ledenom vodom iz bunara. Uzalud sam se derala i zvala majku u pomoć. Pravila se da me ne čuje.
Jednog dana umrla je u komšiluku baba Reza. Svi su se obukli u crno i pošli njenoj kući. Majka mi je objasnila da toga dana nema igranja i galame, da je to sramota i da moram ići s njom, jer takav je red i običaj.
Meni je to bilo prvi put u životu da prisustvujem nekoj sahrani, odnosno da vidim mrtvački sanduk. Malo sam se bojala, a i zanimalo me je kako sve to izgleda i pošla sam s majkom. Kad smo ušle u dvorište, prvo sam ugledala crni mrtvački sanduk, sva sreća zatvoren, koji je bio postavljen na dvije stolice na sred dvorišta. Oko sanduka su bile klupe i stolice na kojima su sjedile babe u crnini i molile se Bogu, jedna po jedna. Čim jedna završi, druga počinje iz početka i tako u krug i u nedogled. Slušala sam tu molitvu skoro sat vremena pa mi se urezala u pamćenje. Jedna baba započne solo:
«Zdravo Marijo milosti puna, Gospodin s tobom. Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus.» Onda nastavljaju sve zajedno: «Sveta Marijo, majko božja, moli za nas grješnike sada, i na čas smrti naše Amen», i opet sve ispočetka.
Postalo mi je dosadno. Pokušala sam izvući ruku iz majkine, ali ona me je samo jače stisla.
Uskoro sam ugledala svoju najbolju prijateljicu Lidiju, koja je isto došla sa svojom bakom. Počele smo se pogledavati, kolutati očima, pomalo se kreveljiti i praviti razne grimase, i najzad smijati. Naše zaprepaštene bake, morale su nas pustiti da ih dalje ne sramotimo, i tako smo istrčale na ulicu, otišle u moje dvorište i igrale se
.
To je bio moj prvi susret sa smrću, na žalost od mnogih koje su slijedile.
Sutra dan smo išli u sprovodnoj povorci do groblja. Babe su cijelim putem i dalje govorile onu istu molitvu, na groblju je pop nešto pričao i pjevao:
«Spopadoše me jecaji smrtni, samrtne muke, spopadoše me»
Na kraju je prekrstio grob svetom vodicom i rekao:
«Pokoj vječni daruj joj Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila joj Amen».
To su i svi prisutni govorili zajedno s njim, prekrstili se i razišli kućama.
Ustvari, babe su se vratile pokojničinoj kući na večeru – daću.
Pored Lidije, najradije sam se igrala sa Katicom, djevojčicom godinu dana starijom od mene čija je kuća bila malo podaleko, na samom kraju sela pored šume. Katica je imala bicikl i dolazila po mene da se provozamo. To je bio stari crni bicikl «muški» sa onom štangom, pa bih ja sjela na tu štangu i držala se za «korman», a Katica bi vozila po prašnjavom drumu. Vrištale smo i smijale se, očekujući svaki čas da padnemo. Ponekad bi i pale, ali nikad se nismo jako udarile. Katica je bila lijepa crnokosa djevojčica sa puno obaveza u kući. Otac joj je bio pijanica, a mama krhka i mršava žena, stalno bolesna.
Najteže mi je bilo kad sam od majke čula da Katicina mama ima rak i da će brzo umrijeti, a to joj nisam smjela ni mogla reći.
Sjećam se još jednog ljetnjeg događaja. Imala sam oko dvanaest godina i tog ljeta je počelo da radi kino u Vrbanji. Naravno da sam sa Zlatom i Darom išla u kino. Tamo smo se upoznale s nekim momkom koji je studirao medicinu u Zagrebu, a imao je puno rodbine u Vrbanji pa je došao na jednu sedmicu da ih obiđe. Dolazio je svako veče pred našu kuću, sjedio s nama na klupi i pričao sa Zlatom i Darom. Zlata je odlično svirala gitaru, pa smo stalno pjevali. Kad je pošao nazad u Zagreb, došao je prije podne kod nas da se pozdravi. Pošto se pozdravio sa mojim sestričnama, upitao je i za mene, da se i sa mnom pozdravi.
Ja sam, sa ostalom djecom, bila u velikom poslu. Upravo smo tucali zelene orahe ispred Lidijine kuće. To se radi ovako: popneš se krišom na nečiji orah i nabereš zelenih oraha puna njedra, zatim, pošto sretno pobjegneš, nađeš dvije cigle. Na jednu ciglu staviš orah a sa drugom udaraš po njemu dok ne razbiješ zelenu koru, pa onda orah i kad dođeš do jezgre, prvo moraš oguliti tanku kožicu, koja je gorka, i onda, konačno pojesti trun bijele, još zelene jezgre. Međutim, ona zelena opna prska na sve strane sok od koga ostaju tamno smeđe mrlje koje se veoma teško skidaju. Prsti na rukama ubrzo postaju potpuno crni, a po licu, garderobi i ostalim dijelovima tijela ostaju tamno smeđe mrlje.
Zlata me je pozvala da dođem da se pozdravim s tim momkom (zaboravila sam kako se zvao), i ja sam dotrčala do naše kuće. Već iz daleka pružio mi je ruku, ja sam pokušala svoju obrisati o haljinu ali nije išlo. Kad je ugledao moju crnu ruku, tako je naglo ustuknuo korak u nazad, da sam se počela smijati. Bio je obučen u bijelo odijelo, razrogačio je oči ugledavši me. Samo je promucao:
-Ćao, malena, vidimo se slijedećeg ljeta.
-Ćao! I sretan put! – odgovorila sam i otrčala nazad u svoje društvo.
Ne sjećam se da smo se ikada više sreli.
Pred kraj avgusta, morala sam se vratiti kući u Bečej. Uvijek mi je bilo jako žao ostaviti Vrbanju i mrzila sam i Bečej i školu. Nestrpljivo sam čekala zimski raspust i ponovni odlazak kod majke. Moja uobražena sestra nikad nije išla sa mnom. Nije mogla da se odvoji od mame ni jedan dan.
Zaista ne znam gdje je ona provodila ljeta. Možda je bila i u Vrbanji, ali ja se, sigurno nisam družila s njom.
.
Tako smo Dara i ja u sred januara krenule u Vrbanju. Bila je jaka zima sa puno snijega i veoma niskim temperaturama.
U Sombor smo stigle sa dva sata zakašnjenja i voz za Vinkovce nas nije čekao. Saznale smo da slijedeći ide oko četiri – pet satu ujutro, a mi smo stigle oko pet sati popodne. Otišle smo u čekaonicu, ali tamo je bilo strašno hladno i smrdjelo je na loš duhan i isparavanje odjeće raznoraznih putnika, a vrata su se stalno otvarala i zatvarala.
Ja sam bila dobro obučena. Imala sam duge gaće i debele hlače, džemper, jaknu, tople čizmice, šal i muški šeširić na glavi što mi je tata kupio, ali sam mogla glavu umotati u šal i nije mi bilo puno hladno. Dara, kao svaka mlada djevojka, nosila je tanke čarape, čizmice na visoku petu, kratku suknju i kaput takođe pokratak. Bila je gologlava i ubrzo se počela smrzavati. Saznale smo da postoji čekaonica za majku i dijete, gdje je ugodno i toplo. Odmah smo odlučile da će Dara biti moja mama, (a bila je starija samo šest i po godina), i ušle u tu čekaonicu. Niko nas ništa nije pitao, bile su tu samo žene i djeca, niko nije pušio i bilo je prilično toplo. Skupile smo se u jedan ćošak, ugrijale i zaspale. Probudili su nas u ranu zoru kada je stigao voz za Vinkovce.
Kad smo napokon stigle u Vrbanju u rano poslije podne, niko nas nije čekao, a zamrznuti snijeg je blještao od zalazećeg sunca.
Sad su pred nama bila ona četiri kilometra do majkine kuće, a kratak zimski dan se bližio kraju i bilo je sve hladnije. Kad smo konačno stigle, bile smo prekrivene injem, meni se smrznuo šal oko usta, a Dara je bila jedva živa. Rekla je da sigurno ima inja i na gaćicama.
Kad smo se malo ugrijale, majka nam je ispričala da je ujak Marko sinoć išao pred nas na stanicu, da su natrpali puna kola jorgana, jastuka i ugrijanih cigala za nas. Voz je stigao ali mi nismo bile u njemu, a slijedeći dolazi tek sutra, pa se ujak vratio sam. Zbog velike hladnoće, mislili su da smo se predomislile i odustale od puta. «Ko odustao, nas dvije? Nema te zime!»
Zimski raspust traje samo tri sedmice, pa je prebrzo prolazio moj boravak u Vrbanji. Hrana je zimi bila puno bolja nego ljeti. Jeli smo šunke, slanine, kulena, kobasica i neizbježnog graha, kiselog kupusa i kolača.
Preko dana smo malo izlazili vani, valjali se po snijegu, grudvali i brzo smrzavali, pa smo se igrali u kućama. Išla sam kod Lidije ili je ona dolazila kod mene.
Lidija je živjela tri kuće dalje od majkine sa babom i djedom. Znam da nije imala oca, a mama joj je radila i živjela u Zagrebu. Uredno je slala novac i dolazila za praznike i godišnji odmor, ali je nikada nije povela sa sobom. Lidiji sam skratila ime na «Lida», i uskoro su je svi tako zvali. Bile smo vršnjakinje i jako smo se dobro slagale. Kroz čitavo djetinjstvo i rano djevojaštvo, nikad se nismo posvađale, a bile smo nerazdvojne za sve vrijeme mog boravka kod majke. Kada je trebala krenuti u srednju školu, umrla joj je baka, pa je mama došla po nju i odvela je sa sobom u Zagreb. Srele smo se samo još jednom i to na Vrbanjskom groblju. Ja sam već bila udata i imala troje djece, bili smo kod teta Seke za Prvi maj. Otišli smo poslije ručka svi skupa na groblje i dok sam stajala pored majkinog i djedinog groba, prišla mi je nepoznata plavuša i upitala me:
-Jesi li ti Beba Bošnjakova?
-Jesam – odgovorila sam pomalo zbunjena tim već zaboravljenim imenom.
-Ja sam Lidija, Lida.
Zagrlile smo se i malo plakale, ispitivala sam je na brzinu gdje živi i šta radi, jer su me moji već čekali u autu da krenemo nazad. Rekla mi je da radi u Zagrebu, da se nije udala, da su joj svi pomrli pa više nema kod koga da dođe u Vrbanju, ali dođe jednom godišnje da obiđe grobove, prenoći kod stare komšinice i vraća se u Zagreb. Rekla sam joj da obavezno dođe pred veče kod moje teta Seke, da izmijenjamo adrese i da se ispričamo, objasnila sam joj da živim u Cazinu koji je samo dva sata vožnje od Zagreba i da ćemo se viđati. Nisam mogla ni pretpostaviti da neće doći. Zaboravila sam koliko je bila stidljiva i povučena, a nas je bila puna kuća: Zlata, Dara, Jadranka i ja sa muževima i djecom. Za moju Lidu previše nepoznatog svijeta. Nikad više se nismo ni čule ni vidjele.
Ali da se vratim na moje zimske raspuste.
Čitave zime, svako veče u drugoj kući, priređivana su sijela. Okupljale su se cure i momci, sjedilo se, pjevalo i pričalo razne stravične priče do kasno u noć. Sve prisutne ženske osobe, radile su ručni rad. Cure su vezle, heklale, šlingale, necale i štrikale, uglavnom svaka svoju spremu (ruho) za udaju.
Mlađe i starije žene (snaše), plele su razne džempere (veste), čarape ili rukavice za svoje ukućane. Momci i ostali muški svijet, krunili su ručno kukuruze. Niko nije bio besposlen osim mene. Ostala djeca bi već odavno spavala, ali ja sam dolazila iz grada gdje se ne ide na spavanje u osam sati.
Momci su pogledavali cure i nešto bezazleno dobacivali kroz pjesmu, a one su sagnutih glava radile svoj ručni rad i povremeno ih pogledavale onako na brzinu i stidljivo. Odgovarale su im pjesmom (koje su bile samo bećarci, a znate već da se tu stih smisli na licu mjesta.)
Tako bi jedna cura zapjevala, a sve se u pjesmi ponavlja pa su i druge prihvatale na primjer:
«Reci lolo moja di si sinoć bio
u čijoj si kapiji curicu ljubio»
Momak koji se osjetio prozvan, odgovarao je takođe pjesmom uz pratnju svih ostalih momaka:
«Ja sam sinoć s majkom lego
možeš da je pitaš
a tebi bi bolje bilo
da noću ne skitaš»
I tako se to nastavljalo u nedogled, na veliko moje zadovoljstvo.
Zlata i Dara, pošto su morale da me vode svuda sa sobom, odlučile su da je krajnje vrijeme da i ja naučim da vezem. Meni je iskreno, puno draže bilo krunjenje kukuruza, ali bila sam djevojčica i tu nema priče.
Dale su mi jednu krpu na kojoj je bilo nacrtano neko cvijeće, grančice, listići i puno križića okolo. Dobila sam iglu i crveni konac i pokazale su mi kako se veze. Latice cvijeća crvenom, grančice smeđom, listiće zelenom i tako dalje.
Naučila sam da vezem i do krvi izbola prst. Kažiprst lijeve ruke podmetneš pod krpu da je zategneš, dok radiš desnom rukom. Moj lijevi kažiprst imao je hiljadu rupa. Ni jednom nisam uspjela probosti krpu a da se igla ne zabode u prst. Znala sam ga prišiti za vez, pa sam morala čupati jadan, raščerupan prst. Ponijela sam vez kući u Bečej da se pohvalim mami i tati šta sam naučila. Počelo je drugo polugodište i više nisam imala vremena ni volje za ručni rad. Potpuno sam ga zaboravila i zaturila negdje. Nikad ga nisam završila.