Vladimir je još gore prošao kad je svojim roditeljima rekao da se ženi.
Zašto žuri, pa tek je izašao iz vojske, neka se sad malo provodi i momči, neka sačeka jesen da se oberu kukuruzi jer oni sad nemaju novaca za svatove, itd.
Onda im je rekao da ne može da čeka jer sam ja trudna četiri mjeseca.
To je «prelilo čašu». Nisu htjeli ni da čuju. Strogo su mu zaprijetili da mene ne smije dovesti u njihovu kuću, i da će ga se odreći «preko novina», ako me oženi, uglavnom zato što sam trudna «bog zna s kim», jer on je bio u vojsci a ja u Subotici, kako je blesav i glup, dozvolio je da ga napravim budalom, zatim, što sam Mađarica «bijela kao ovca», nemam nikakav miraz itd.
Od toliko «lijepih, crnih i bogatih Srpkinja», on ženi Mađaricu. Koja bruka i sramota. Šta će reći svijet i familija?
Znali su da sam Mađarica po ocu jer sam se prezivala Kovač, što je mađarsko prezime, ali mama mi se zvala Slavica pa su mislili da je Srpkinja. Nisam smjela ni da kažem da mi je mama Hrvatica jer bi to dodatno pogoršalo situaciju.
Sva sreća, sašili su mu odijelo kad je izlazio iz vojske, pa je imao šta da obuče.
Uprkos svemu i svima, Vladimir i ja vjenčali smo se 7. septembra 1969. u Temerinu.
Nismo htjeli u Bečeju da ne bi došla rodbina i komšiluk da nas gledaju.
Kad smo pošli na vjenčanje iz stana mojih roditelja, mama je samo plakala, a tata je rekao:
-Zapamti, Bebo moja, da su ti ova vrata uvijek otvorena.
Za kumu sam odabrala moju Ndu, drugaricu iz Subotice, a kuma smo tražili nekoga ko ima auto, jer te 1969. godine, automobili su se mogli prebrojati na prste. Izabrali smo maminog radnog kolegu koji je imao Fiću, da nas odveze u Temerin i vrati kući.
Kad smo stigli u Temerin i ušli u zgradu Opštine, nas četvoro, dočekala nas je ogromna sala i troje svečano obučenih opštinara. Bili su vidno iznenađeni, jer su, valjda očekivali svatove od stotinjak osoba. Poklonili smo im šampanjac i buket cvijeća da malo ublažimo situaciju.
Obavili smo vjenčanje i vratili se nazad u Bečej u stan mojih roditelja.
Svi koji su nas znali, davali su nam najviše šest mjeseci zajedničkog života.
Mama i tata čak su nam pripremili skromno svadbeno veselje. Ispekli su prase i nabavili piće. Sasvim slučajno došla je teta Seka iz Vrbanje malo u goste i ljutila se što nismo nikome javili, jer bi svi došli na moje vjenčanje. Mama joj je objasnila da nije bilo vremena, da se sve dogodilo na brzinu, da je i ona saznala u zadnji čas. Došle su prve komšije i kumovi, i sjedili smo do kasno u noć.
Vladimir se napio zajedno s mojim tatom, i posvađali smo se, po običaju.
U neko doba noći morali smo prepješačiti oko četiri kilometra do one naše iznajmljene sobice kod baba Savke. Svađali smo se cijelim putem, bez veze, ne znam zbog čega.
Sve smo zaboravili kad smo ušli u tu našu sobicu i opet se ljubili i ljubili.
Moj muž je uspio da nađe posao.
Jako smo se voljeli, obožavali jedno drugo. Jedino nas je ta nenormalna, neopisiva ljubav, privrženost i spoznaja da ne možemo jedno bez drugog održala i zaštitila od svih nevolja i nesreća koje su nam bile na putu.